Predsjednica Hrvatske udruge stečajnih upravitelja (HUSU) Mira Hajdić ističe da je prije svega poduzetnica i menadžerica, i ponosna je na to što je među stotinjak stečajnih postupaka koje je vodila desetak tvrtki nastavilo poslovati nakon što ih je provela kroz uspješne stečajne planove. Zato i može kvalificirano objašnjavati zašto previše stečajeva završava likvidacijom, predlagati kako smanjiti broj tvrtki koje idu u propast, upozoravati na sve opasnosti predstečajnih postupaka i obrazlagati s kojim se problemima susreću stečajni upravitelji. Uostalom, to su neki od razloga zbog kojih je cilj HUSU-a organiziranje stečajnih upravitelja u strukovnoj komori. Ovdje donosimo izvode posvećene problemu predstečaja iz opširnog intervjua objavljenog u novom digitalnom i tiskanom broju Lidera
Institucija predstečaja postoji već 12 godina. Cijelo vrijeme bilo je velikih kritika, pogotovo od vjerovnika koji bi ostajali bez dijela potraživanja, a ostatak dobivali sa zadrškom. Ipak, dosta tvrtki tako se uspjelo spasiti.
– Predstečaj je institut, bez obzira na plemenite namjere zakonodavca, koji je dušu dao za zloupotrebu na teret vjerovnika. Predstečajni sporazumi su generalno neuspješni jer izostaje operativno restrukturiranje, tj. nakon otpisa dugova nastavlja se isti model poslovanja koji na kraju vodi u stečaj. Analizu uspješno provedenih predstečajnih postupaka s financijskim efektima na sve sudionike možda će netko jednom i napraviti, a do tada se on najbolje može otpisati kao bogomdani insolvencijski instrument za otpis vlastitih dugova: ‘Eto, bio sam ti dužan, a sad ti zakonito više ne dugujem. I ja nastavljam život, a s tobom što bude.‘ Dostupni podaci upućuju na činjenicu da je vrlo malo tvrtki koje su sklopile predstečajnu ‘nagodbu‘ uistinu spasilo svoje poslovanje. Mišljenja sam da bi se ti jednako uspješno izvukli i institutom stečajnog plana.
Unatoč kritikama, predstečaji nisu ukinuti, ali su propisi u više navrata mijenjani. Koji su glavni nedostaci današnjih pravila igre?
– Postojeće zakonsko rješenje predstečajnog postupka je, prema mišljenju mnogih mojih kolega, kojem se pridružujem, do sada najlošije od ustanovljenja tog postupka, sa svim ondašnjim početnim dječjim bolestima. Toliko je toga loše riješeno da je to teško sažeti u rečenicu-dvije.
Je li još prisutna pojava da kao veliki vjerovnici figuriraju vlasnici i povezane tvrtke, kako bi izglasali nagodbu što povoljniju za dužnika?
– Ne samo da je to još prisutna pojava, ona je usavršena do perfekcije i ima zakonski blagoslov. Naravno, postoje preventivne i korektivne mjere da se to ne dogodi, ali su uvelike onemogućene drugim člancima u Stečajnom zakonu, koji ih čine gotovo neprovedivima. Stoga se posebno divim sucima koji se ne libe reagirati kad vide takvu rabotu na djelu.
Koje konkretno zadnje promjene Stečajnog zakona posebno favoriziraju dužnike?
– Predstečajni postupak i jest uveden da pogoduje dužnicima, da im osigura ‘slamku spasa‘, omogući predah od pritiska starih obveza dok se ne restrukturiraju i stabiliziraju. Naravno, dužnici bi se pritom trebali korektno i odgovorno ponašati. Problem je u tome što predstečaj jednako tretira i one ‘neozbiljne‘ igrače koji su taj postupak prepoznali kao sredstvo za kupovanje vremena za sklanjanje imovine. Prema novim rješenjima, ako želite eliminirati vjerovnika koji upozorava da je vaše rješenje spašavanja poslovanja neodrživo, a on nije banka i nema osiguranje naplate s pomoću upisane hipoteke, dovoljno je da mu osporite potraživanje. Time ste ga eliminirali iz utjecaja na neusvajanje neodrživa stečajnog plana, jer vama održivost poslovanja i nije cilj, već, rekli smo, samo dobivanje vremena u vidu počeka, nakon kojeg vam, eto, predstečaj nije uspio, nije vašom krivnjom… Za tu rabotu dovoljno je da vam podršku da vjerovnik koji ima pravo glasa bez obzira na to jeste li mu tražbinu osporili, najčešće banka. Ono što je stvarno žalosno je to što se u velikom broju slučajeva taj dogovor postiže uza svesrdnu pomoć jedne specifične, državne financijske institucije.