Piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Iz službenog Izvješća o agencijskom radu od 2023. proizlazi kako su potkraj prošle godine u Hrvatskoj bile registrirane čak 622 agencije za privremeno zapošljavanje, a 36 posto agencijskih radnika bili su stranci. Za razumijevanje tog instituta važno je razlučiti da je riječ o trostranome radnom odnosu u kojem je agencija za privremeno zapošljavanje poslodavac koji na temelju ugovora o ustupanju ustupa radnika drugom poslodavcu za privremeno obavljanje poslova (korisnik). Dakle, agencija je istodobno poslodavac radnika i ugovaratelj obavljanja poslova tog radnika kod korisnika. Radnik obvezu rada ne izvršava prema agenciji, nego prema korisniku kojem ga je agencija ustupila na rad. Radnik tada obavlja rad prema uputama i pod nadzorom korisnika te od agencije prima plaću za obavljen rad, a agencija od korisnika naplaćuje naknadu za rad koji je obavio ustupljeni radnik.
Pravna regulacija
Obveze agencije prema ustupljenim radnicima i odnos između korisnika i radnika zakonski su uređeni u nekoliko odredbi Zakona o radu (ZOR) kojima je u naš pravni sustav uvedena Direktiva o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje iz 2008. (SL L 327, 5. 12. 2008.). Te odredbe često u praksi izazivaju nejasnoće u vezi s utvrđivanjem opsega prava koja pripadaju agencijskim radnicima na temelju kolektivnog ugovora koji se izravno primjenjuje na ostale radnike.
Naime, u čl. 46. st. 6. i 7. ZOR-a utvrđeno je da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem odnosno nepovoljnijem od plaće ni nepovoljniji od drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom. Drugi su uvjeti rada radnika radno vrijeme, odmori i dopusti, blagdani i drugi dani za koje je zakonom određeno da se ne radi, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i maloljetnika te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s propisom o suzbijanju diskriminacije.
Primjena kolektivnog ugovora
Kako su u Hrvatskoj kolektivni ugovori ključni instrument reguliranja radnih odnosa, jasno je i da primjena načela jednakog postupanja prema agencijskim radnicima podrazumijeva osiguranje znatnih kolektivnih prava koja uživaju ostali radnici korisnika. Budući da je upravo agencija poslodavac radniku, pri sklapanju ugovora o radu i utvrđivanju iznosa plaće i drugih uvjeta rada, prije svega onih koji se odnose na radnika, agencija mora voditi računa o odredbama kolektivnog ugovora i drugih propisa korisnika koji se odnose na radnika koji je ustupljen na rad. Pritom se ne misli samo na jednako postupanje kad je riječ o plaći već i o drugim uvjetima navedenima u čl. 46. st. 6. ZOR-a. Na taj su način radnici koji su zaposleni kod korisnika i agencijski radnici koji rade na istim poslovima posve izjednačeni u odnosu na plaću, ali i u odnosu na druge uvjete rada definirane odredbom čl. 46. st. 7. ZOR-a koje radnici zaposleni kod korisnika ostvaruju na osnovi kolektivnih ugovora.
Osim navedenih obveza agencije, ZOR radi dodatne zaštite ustupljenih radnika propisuje i obvezu korisnika da u odnosu na ustupljenog radnika poštuje sve propise kojima su uređeni sigurnost i zaštita zdravlja na radu te posebna zaštita određenih skupina radnika. Ako pak agencijski radnik korisniku izazove štetu na radu ili u vezi s radom, za nju će odgovarati agencija, a agencijski radnik u slučaju pretrpljene ozljede na radu imat će opciju potraživati naknadu štete izravno i od agencije i od korisnika.
Što mijenja sudska presuda
Iako zakonske odredbe vezane uz ostala prava koja nisu izričito propisana ZOR-om jasno ne definiraju primjenjuju li se i ostala prava zajamčena kolektivnim ugovorom radnicima korisnika na agencijske radnike, oni bi prema cilju Direktive i primjeni načela jednakog postupanja trebali uživati sva kolektivna prava zajamčena kolektivnim ugovorom kod korisnika kod kojeg obavljaju rad.
Međutim, recentna presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr-1475/2016 od 21. srpnja 2020., zauzela je drukčije pravno shvaćanje, da ustupljeni radnik nema pravo na isplatu ostalih materijalnih prava koja nisu obuhvaćena definicijom plaće, u ovome slučaju prigodnih nagrada, a koja su zajamčena kolektivnim ugovorom ostalim radnicima zaposlenima kod korisnika. Sud zaključuje da na takva materijalna prava ustupljeni radnici imaju pravo samo ako im je ono priznato njihovim ugovorom o radu, pravilnikom o radu agencije ili kolektivnim ugovorom sklopljenim s agencijom kao njihovim poslodavcem. Ostaje vidjeti hoće li sudovi daljnjim odlukama postupati u skladu s mišljenjem iz te VSRH-ove presude, što će svakako utjecati i na rad agencija i na rad agencijskih radnika.