Događa se da jedan sudac dugo vodi predmet i uspije ga gotovo dovršiti, ali onda ga odlukom predsjednika suda prebace na drugi odjel. Novi sudac tada s istim predmetom kreće ispočetka umjesto da ga prvi sudac završi
S našim pravnim stručnjakom dr. sc. Hrvojem Kačerom, profesorom na Pravnom fakultetu u Splitu, razmijenio sam mišljenja o nedavnoj presudi prema kojoj su na tri godine osuđeni bivši članovi Uprave Karlovačke banke i vlasnik tvrtke Zagrebdrvo. Kako je razgovor odmicao, dotakli smo se i drugih tema unutar pravosuđa, a jedna od njih je i ta da pravosudni sustav, osim što je inače trom, sam sebe dodatno usporava odlukama predsjednika sudova o premještanju sudaca.
Problem je u tome što svake godine predsjednici sudova raspoređuju na koje će odjele suci ići pa, primjerice, u nekom općinskom kaznenom sudu prebaci suca/sutkinju koji je u kaznenom odjelu na odjel za mladež ili pak u općinskom građanskom sudu prebaci suca/sutkinju iz parničnog odjela na ovršni odjel ili pak u zemljišnoknjižni odjel.
Novi sudac kreće iznova
Profesor kaže da se to dosta prakticira, a predsjednici sudova imaju mnogo razloga da tako rade. Pretpostavljamo da su razlozi opravdani jer možda je neka sutkinja otišla na rodiljni, ili je netko bolestan, ili je pak netko otišao u mirovinu, pa se ljude preraspoređuje. A tko zna, kao i svuda, možda se neki sudac zamjerio predsjedniku ili voditelju odjela, pa je predsjednik suda, radi mira u kući, jednostavno suca prebacio na drugi odjel. Ima toga na svakom poslu, pa zašto ne bi bilo i na sudovima.
No gdje nastaje problem? Profesor kaže, jedan sudac, primjerice na kaznenom odjelu, vodi jedan predmet godinu dana ili nekoliko godina jer se stalno zbog nekog ročišta odgađaju, te ovaj je bolestan, te onome je iznenada dan prije ročišta pozlilo... baš kao u spomenutom karlovačkom slučaju. I taj sudac ipak nekako uspije dovesti postupak blizu kraja, a onda predsjednik suda donese odluku da ga se premjesti iz kaznenog odjela na odjel za mladež.
Postupak koji se do tada vodio prebaci se drugom sucu koji radi na kaznenom odjelu. Čovjek nema pojma o čemu je riječ, mora proučiti spis i onda sve kreće ispočetka. Ponovno se čita tužba, ponovno se izlažu dokazi i saslušavaju svjedoci, možda zbog nekog razloga i sudski vještak, koji je već donio svoj nalaz, ponovno ga mora raditi, možda jedna stranka u postupku želi odugovlačiti pa se ne pojavljuje na ročištima šaljući kojekakve ispričnice... I opet se sve otegne, a nema nikakvog jamstva da i taj sudac neće biti prebačen na neki drugi odjel.
Dakle, osim drugih razloga zbog čega se nagomilalo toliko neriješenih sudskih predmeta, i sami sudovi, tj. njihovi rukovodeći ljudi, znaju dodatno otežati situaciju. Najbolje bi bilo, kako predlaže profesor Kačer, da ti suci koje njihovi predsjednici prebace na drugi odjel ipak završe te postupke, pogotovo one koji su već u poodmakloj fazi. To ne bi trebao biti problem iako bi to sucu bio dodatni teret jer bi morao preuzeti i nove predmete s novog odjela.
Osobno iskustvo
Ali tu treba napraviti neku ravnotežu, odnosno uzeti u obzir teret koji preuzima sudac, ali jednako tako i činjenicu da stranke nisu tu radi sudova i sudaca, nego su sudovi i suci tu radi stranaka. Možda bi bilo u redu da novi sudac preuzme predmet ako je, recimo, postupak odmaknuo za trećinu (da se tako izrazim), ali ako je već na pola puta, mislim da bi to trebao nastaviti raditi sudac koji ga je i do sada vodio. A da ne govorimo o onim predmetima koji su pri kraju. Dok mi je o tome govorio profesor Kačer, sjetio sam se svog iskustva. Riječ je o dugotrajnom predmetu (sad je na Vrhovnom sudu), a kad je prvu sutkinju zamijenila druga, opet smo išli ispočetka. Pitao sam zašto, a sutkinja mi je rekla zato što to tako treba citirajući mi neke propise. Onaj tko nije imao takvo iskustvo, daj Bože da ga nikad ne doživi. 
POST SCRIPTUM Nedavno sam pisao o dvojici ortaka u obrtu koji su završili na sudu. Slučaj sam pratio zahvaljujući jednom od njih koji se smatrao oštećenim želeći da pišem o tome, ali s vremenom sam shvatio da ne mogu utvrditi je li sud bio pristran kada je drugom priznao ortaštvo u obrtu na temelju usmenog dogovora. Odnosno, ta Pravda napisana je suprotno onome kako je moj sugovornik mislio da je treba napisati. Javio mi se i prošli tjedan kad je pročitao moj tekst o njima dvojici i poručio da se ne ljuti na mene (iako sam baš u okviru naveo kako pretpostavljam da će biti ljutit), ali da sam pogriješio, navodeći mi sve što i prije. Želim mu zaista sve najbolje, ne tvrdim da nije u pravu, ali ne mogu pisati u nečiju korist ako nema dokaza za to.