Posljednjih desetak dana čuo sam za dva primjera u kojima su poduzetnici bili prisiljeni kršiti zakone kako bi ispunili osnovni cilj – poštovati ugovor, odnosno sačuvati tvrtku u stečaju. Bile su to apsurdne situacije u kojima nije bilo prevelike dvojbe i u kojima je manje zlo bilo prekršiti zakon. O prvom slučaju govorio mi je u ovotjednom intervjuu Lideru glavni direktor Tehnike Zlatko Sirovec u kojem kaže, podsjećam, da su neke male građevinske tvrtke bile prisiljene na crno platiti stručne radnike (keramičare, soboslikare...) jer ih nema u Hrvatskoj, a država ne dopušta uvoz radne snage. Međutim, mnogo mi je zanimljivija priča stečajnog upravitelja čije ime ne smijem spomenuti. Dakle stečajni upravitelj je prekršio Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom. U članku 29. stoji da tvrtka smije između dva radna dana zadržati gotov novac u blagajni samo do visine blagajničkog maksimuma.
Blokada prema OIB-u
Tako za mikrotvrtke i za fizičke osobe blagajnički maksimum može iznositi do 10 tisuća kuna, za male tvrtke do 30 tisuća kuna, za srednje pak do 50 tisuća kuna, a blagajnički je maksimum za velike tvrtke i mjenjačnice do 100 tisuća kuna. Sve iznad toga moraju položiti na račun u banci. To je važno znati za našu priču u kojoj glavnu ulogu ima stečajni upravitelj koji je vodio stečajni postupak male tvrtke. Maksimum novca u blagajni koji je tvrtka mogla ostaviti preko noći bio je, dakle, 30 tisuća kuna. Prema Stečajnom zakonu, tvrtka koja je u stečaju nije mogla biti blokirana i ovršena za dugove prije stečaja. Budući da se to znalo nerijetko događati, Porezna uprava slala je zahtjeve Fini o blokadi tvrtke ne znajući, ili možda znajući, ali ne želeći to napomenuti Fini, da je tvrtka u stečaju. Fina je pak napravila svoje propuste jer je prema OIB-u blokirala tvrtkin račun, pritom ne provjeravajući je li u stečaju, što je bilo u suprotnosti sa Stečajnim zakonom. Upravo se takav slučaj dogodio tvrtki u kojoj je stečaj vodio moj sugovornik. Doznao je da je blokirana upravo kad je u blagajni imao 50-ak tisuća kuna i morao je na račun položiti 20 tisuća kuna. Da je tvrtka blokirana, doznao je prekasno i nije stigao intervenirati, zbog čega se našao u vrlo nezgodnoj situaciji. Novac mu je bio prijeko potreban; ako bi ga uplatio, sigurno bi ga izgubio, odnosno mogao bi ga vratiti, ali tek nakon prilično dugog postupka.
Riskantni potez
Državne institucije, tj. Porezna uprava i Fina, nisu poštovale Stečajni zakon pa je naš stečajni upravitelj odlučio prekršiti Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom i tih 20 tisuća kuna umjesto na tvrtkin račun ostavio je u blagajni. Morao je to, kaže, učiniti i drugu večer, sve dok tvrtki nisu ukinuli blokadu, i tek je nakon toga položio višak novca na račun. Bio je to rizik i za tvrtku i za njega jer da je za to doznala inspekcija, tvrtka bi bila kažnjena bez obzira na to što je i država prekršila drugi zakon koji je potaknuo stečajnog upravitelja da i on djeluje protuzakonito. Bio bi kažnjen i on, pa je pitanje bi li uspio sačuvati status stečajnog upravitelja, ali svakako bi mu ušlo u dosje da je tijekom stečajnog postupka kršio zakon. Pitanje je koju stranu zauzeti u ovom slučaju. Na ovome mjestu uvijek ističem da se zakona moramo držati kao pijan plota. Međutim, razumijem i stečajnog upravitelja. Bez obzira na to što je prekršio zakon, to je izvanredna situacija u kojoj moramo reći da je to bilo opravdano.