Uoči jučer održanih masovnih prosvjeda širom Hrvatske, kojim je znatan dio građana zorno pokazao što misli o uplitanju politike u izradu obrazovnog kurikuluma, oglasio se i ministar kulture Zlatko Hasanbegović, isti onaj kojeg zadnjih mjeseci često prozivaju za revizionistički odnos prema domaćoj povijesti.
Vjerojatno osokoljen izbornim rezultatom na netom održanom izboru za članove predsjedništva HDZ-a, Hasanbegović je ovaj put iskoračio iz omiljenih područja povijesti i kulture, te se osjetio dovoljno meritornim izjaviti kako će na prosvjedu o reformi obrazovanja pričati i oni koji nisu kompetentni.
Na stranu što se to uopće nije dogodilo - baš suprotno, svi govornici bili su itekako povezani sa problematikom kurikuluma - ali čak i da jest u tome ne bi bilo ništa sporno.
Povod za prosvjed, podsjetimo, ionako izravno nije bio sadržaj nego namjera aktualne vlasti da brutalno naruši propisanu formu, naravno s jasnim krajnjim ciljem nametanja određenog sadržaja. No kad je forma i rušenje ranije predviđene procedure u pitanju, o tome svi imaju pravo reći što misle jer mijenjanje pravila utakmice usred igre nešto je što sasvim opravdano nameće sumnju u nepristranost onih koji se miješaju u proces.
Govorio je Hasanbegović i o tome da prosvjed ima ‘političku pozadinu‘ i teško da bi se to moglo osporiti, premda ta izjava ima opažajnu težinu isto kao da je rekao da je nebo plavo, a voda mokra.
Ministar je očito malo previše iskoračio iz povjesničarskih cipela u zonu dnevne politike, pa zaboravio na osnovnu razliku između ‘uzroka‘ i ‘povoda‘ u povijesti. Jer, koliko god se problematika obrazovanja tijekom jučerašnjih prosvjeda i dana koji su im prethodili pokazala važna, nema sumnje da do tolike senzibilizacije javnosti ne bi došlo da je aktualna Vlada uspješna na drugim područjima. Stoga je izlazak na prosvjede nesumnjivo politički čin. Kakav bi drukčiji mogao i biti?
Istina je da se na prosvjedima pokazala ona tiha civilizirana većina (bar se treba nadati da je većina) kojoj su dozlogrdile budalaštine i prepucavanja kojima u tzv. visokoj politici svjedočimo zadnjih šest mjeseci. Obrazovanje kao problematika ima potencijal nadstranačkog okupljanja na građanskom spektru, baš onako kao što je svojevremeno i problematika obitelji, u snažno tradicionalnoj Hrvatskoj, imala potencijal nadstranačkog okupljanja na konzervativnom spektru.
Postoje, dakako, i važne razlike. Neko će se možda sjetiti kako je Željka Markić svojevremeno u jednoj TV emisiji ispalila (možda i nehotično) kako se do teme homoseksualnog braka i obitelji došlo istraživanjem od strane jedne kuće za istraživanje javnog mišljenja. Drugim riječima, akteri aktualne konzervativne revolucije u Hrvatskoj svoj su pohod počeli jasnim lociranjem teme na kojoj mogu postići najveći konsenzus. Nakon toga tu su temu sami nametnuli, iako nije bila u fokusu tadašnje vlasti.
S druge strane, danas aktualna tema obrazovanja isplivala je upravo iz dnevne politike. Upravo je spektakularno kako je aktualna vlada nakon samo šest mjeseci uspjela izvući ljude u tolikom broju na ulice. To je doseg do sada još neviđen u domaćoj politici koji zorno pokazuje što građani misle o njezinom radu. Netko poput Hasanbegovića mislit će kako je riječ o instrumentalizaciji, no tema obrazovanja i kurikuluma aktualnoj je oporbi praktički sama od sebe pala u ruke nakon krivog šuta vladajućih. I upravo je to velika razlika u odnosu na referendum o braku koji je bio unaprijed isplanirana konstrukcija.
Baš iz tog razloga bilo bi pogrešno misliti kako su svi okupljeni stranačka vojska SDP-a, kako to vjerojatno naivno zamišlja Hasanbegović. Iako politički motivirani, prosvjedi niti u jednom trenutku nisu bili politizirani nekim konkretnim stranačkim bojama. Naravno, građani su na prosvjedima zasigurno demonstrirali neslaganje s aktualnom Vlašću, pa će shodno tome na idućim izborima i glasati protiv nje. No gotovo da je sigurno kako dobar dio okupljenih nema jasno izraženu političku opciju koja će ih zastupati. To zasigurno jest prostor za neku buduću političku snagu iako ovog trenutka takva opcija ne postoji. No tko zna...
I za kraj, ovaj tekst nisam posvetio ministru Šustaru. Njegov dolazak na funkciju pokušao sam prije nekoliko mjeseci relativno blagonaklono popratiti OVIM tekstom, no u svojem kratkom mandatu pokazao se vjerojatno najgorim ministrom obrazovanja u suvremenoj Hrvatskoj. U svakoj normalnoj zemlji nakon ovakvih prosvjeda resorni ministar morao bi dati ostavku. Sudeći prema današnjim izjavama to ne namjerava učiniti, no barem više podrugljivo ne spominje izraz fešta umjesto prosvjeda. Nekako se čini da mu je zapeo u grlu...