Aktualno
StoryEditor

Hrvoje Kačer: Institut revizije sveden na iznimku čak i kod najvećih sporova

17. Kolovoz 2019.

Novelu Zakona o parničnom postupku, čije odredbe stupaju na snagu 1. rujna, teško je razumjeti i pravnicima. Pune su kolizija i nejasnoća, a riječ je o zakonu koji je neka vrsta biblije za sudske građanske postupke

Koliko god se mnogi stručnjaci trudili, koliko god mnogo pisali o tome kako su pravna sigurnost i vladavina prava temeljni postulati baš svake uređene države, koliko god to nikada nitko nije demantirao, svakodnevna praksa zakonodavca, kao i onoga tko predlaže ogromnu većinu usvojenih zakona (Vlada RH) ide u potpuno pogrešnom smjeru.

Pri tome mislimo na praksu u izradi tekstova izmjena i dopuna pojedinih zakona koja je i mnogim pravnicima teško razumljiva, a kada je tako, onda prijeti opasnost da je još većem broju nepravnika potpuno nerazumljiva. Zato se ne bojimo za velike poslovne subjekte koji imaju jake pravne službe nego za sve ostale poduzetnike, kao i za građane.

Pravna nesigurnost

Povod ovom testu jest nedavno izglasana novela Zakona o paničnom postupku (ZPP), jednog propisa koji je donesen još davne 1977. u bivšoj državi, koji je preuzet u ovoj 8. listopada 1991. i u ovoj je državi mijenjan gotovo desetak puta, a u izvornom je tekstu imao 512 članaka.

Ne tako davno izrađen je i pročišćeni tekst, ali nakon toga su donesene dvije izmjene s više od 230 članaka, što znači da je mijenjano gotovo 50 posto zakona. Smatramo da se događaju i ponavljaju potpuno neprihvatljivi propusti i na dio njih pokušavamo ukazati.

Činjenica je da je ZPP nevjerojatno važan svakome tko se nađe u bilo kakvom sudskom građanskom postupku, to je neka vrsta biblije za takve postupke. Da bi načelno zalaganje za pravnu sigurnosti i vladavinu prava (a to je formalno na djelu kod svake vlasti, bez iznimke) bilo uvjerljivo, kao prvo treba se upitati je li ‘vacatio legis‘ (vrijeme od objave do stupanja na snagu) u trajanju od samo mjesec dana više do klasičnih osam dana prihvatljivo ili nije.

Po nama apsolutno nije, posebno kada imamo primjere rokova duljih od godinu dana ili barem nekoliko mjeseci. No teško se tome čuditi, a još teže protiv toga boriti kada kod nas ne postoji ni u jednom postupku mogućnost produljenja žalbenog roka, nego je isti žalbeni rok npr. u parnici od oko 10.000 kuna, kao i onoj od oko nekoliko milijardi kuna, u kaznenom postupku radi sitne krađe i onom u kojemu je već sam spis visok nekoliko metara i broji desetke tisuća stranica.

Kao drugo, tko će za nepravnike riješiti zbrku brojčanih oznaka članaka u ovoj noveli i onih iz pročišćenog teksta i zar stvarno svatko mora imati odvjetnika za već i elementarna pojašnjenja?

Kao treće, tko će i za pravnike, tim prije za nepravnike, riješiti očitu koliziju npr. u članku 118. posljednje (aktualne koja stupa na snagu 1. rujna 2019.) novele gdje se najprije u prvom stavku taksativno nabraja tko je obveznik elektroničke komunikacije (državna tijela, državno odvjetništvo, odvjetnici, javni bilježnici, sudski vještaci, sudski procjenitelji, sudski tumači, stečajni upravitelji, povjerenici te pravne osobe), a u posljednjem je stavku samo za pravne osobe bio propisan rok od godinu dana ‘za zatražiti pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima putem ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa‘ – imaju li ovi ostali rok i gdje je on propisan, kao i zašto se ova obveza ne odnosi na obrte (koji nisu pravne osobe) nikome nije baš jasno.

Još jednom kažnjeni

Kao četvrto, s obzirom na ogromnu promjenu kod instituta revizije koja je svedena na rijetku iznimku, čak i kod onih najvećih sporova gdje se vrijednost predmeta spora izražava u milijunima ili milijardama, što je tijekom dotadašnjeg postupka država i te kako naplatila putem pristojbe (iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivat će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.), zašto nije barem propisano da se glede revizije ništa ne mijenja za sve spise koji se nalaze na rješavanju kod žalbenih sudova ponekad i godinama, zašto su oni koji već i tako dugo čekaju na pravomoćnu odluku još jednom grubo kažnjeni gubitkom ili ograničavanjem prava koje su do tada nesporno imali, samo zato što je žalbeni sud (čiji su rad također putem pristojbe platili) prespor?

Kao peto, zašto još uvijek trpimo sve ovo što je pravilno svesti pod dječje bolesti, uz napomenu da je naše dijete već više od deset godina punoljetno.

12. studeni 2024 00:08