Više je razloga zašto se malotko želi prihvatiti analize stručnosti, čestitosti i marljivosti tzv. sudačkoga korpusa u cjelini ili nekoga konkretnog suda.
Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti županijski suci koji su se javili na upravo zaključen natječaj za imenovanje petnaest sudaca novoga Visokoga kaznenog suda. Očekivalo se nešto sasvim drugo jer je objektivno riječ o stručnom i svakom drugom promaknuću
Prije svega, sustavno istraživanje gotovo je nemoguće bez aktivne suradnje sudaca koje se istražuje (a teško je očekivati suradnju onih koji ne vjeruju u vlastite dobre rezultate), također je činjenica da nema usuglašenih i objektivnih kriterija, a tu je i strah od mogućih sudskih postupaka koje bi pokrenuo neki od sudaca.
Ipak, posve je nerazumljivo kada bez reakcije ostanu pojave koje su same po sebi nevjerojatne i koje pokazuje nebrigu mjerodavnih za hrvatsko pravosuđe, posljedica čega je ono što nam svi predbaciju – pravna nesigurnost.
Osam godina premišljanja
Školski primjer je i danas vrijedeći zakonski tekst Zakona o zemljišnim knjigama (točnije izmjena i dopuna toga zakona) objavljen u službenom glasilu još prije šest godina, u kojemu stoji kako o ‘žalbama u zemljišnoknjižnim predmetima, kao i o žalbama protiv odluka o kojima odlučuje nadležni sud prvog stupnja u postupcima brisovne tužbe, tužbe za ispravak, tužbe za ispravak pogrešnog upisa i tužbe za opravdanje predbilježbe odlučuje Visoki zemljišnoknjižni sud RH‘, a istodobno je vlast (s punim pravom) već davno odustala od osnivanja toga suda.
Ako se odustalo treba se pitati zašto je zakonski tekst ostao takav kakav jest, a ako se nije odustalo zašto se taj sud napokon ne formira, uz punu odgovornost onoga tko se na to odluči.
Šest godina je mnogo, ali ima i gore od toga. U temeljni postupovni zakon za područje kaznenog progona (Zakon o kaznenom postupku) Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao novi sud unesen je još davne 2011., a tek u ovoj, 2019. godini prišlo se konkretnim potezima na planu osnivanja toga iznimno važnog suda koji bi napokon trebao omogućiti Vrhovnom sudu da na području kaznenog prava obavlja svoju Ustavom određenu funkciju.
Iako se struka uglavnom slaže da je riječ o dobroj promjeni (barem zato što je postojeće stanje neizdrživo) i velikom doprinosu pravnoj sigurnosti i vladavini prava, praksa nažalost pokazuje da ni punih osam godina ‘promišljanja‘ nije bilo dostatno da se ideja provede maksimalno kvalitetno.
Sud koji će na području kaznenog prava odlučivati na razini pravomoćnosti za najteža kaznena djela (ona iz nadležnosti županijskih sudova) jednostavno mora imenovati najbolje od kadra koji sudstvo ima na raspolaganju.
Formulacija ‘na raspolaganju‘, naravno, uključuje sve koji ispunjavaju zakonom pripisane uvjete, znači i one koji sada nisu suci, ali je dosta teško očekivati da će oni koji sad nisu dio pravosuđa odjednom odlučiti napustiti npr. odvjetništvo i dati sebe u osnivanje novog suda nacionalne razine, i to baš na području koje je možda i najsloženije od svih, jednako kao što se ne može očekivati da bi se netko s današnjeg Vrhovnog suda htio spustiti stepenicu niže.
Kako odabrati najbolje
To znači da je od početka bilo jasno da će izbor ponajviše biti među sadašnjim sucima županijskih sudova. Kada je već tako, a posebno uzimajući u obzir tzv. trajni mandat svih sudaca do njihovih navršenih sedamdeset godina, jasno je da nikakav propust u odabiru nije prihvatljiv, ali riječ mora biti o odabiru među najboljima.
No upravo zaključen natječaj za imenovanje 15 sudaca toga suda (oglašen u NN-u, br. 46/2019) pokazao je, prema neslužbenim, ali provjerenim informacijama, da mjerodavni ponovno nisu dovoljno ‘mislili‘. Umjesto da se na prste jedne ruke broje županijski suci koji se nisu javili na natječaj (jer je to objektivno stručno i svako drugo promaknuće, jer će imati višu plaću, jer će se netko službeno i kvalitetno skrbiti o stambenom problemu i zaposlenju supruga/supruge i upisu djece u škole i vrtiće), dogodilo se da je čak i iz Zagreba (a to su suci koji ne moraju mijenjati prebivalište i objektivno im je lakše kandidirati se) odziv neočekivano malen, a u drugim gradovima (posebno velikima, npr. u Splitu) još je i mnogo lošije.
Zaboravili ‘uskočki‘ dodatak
Vrlo brzo saznao se i razlog za koji je logično povjerovati da je uzrok ovakva stanja – netko tko je trebao izračunati plaću na novom sudu i postaviti je nekamo između županijskih sudova i Vrhovnog suda nije uračunao tzv. uskočki dodatak, na koji imaju pravo gotovo svi kazneni suci u četiri najveća županijska kaznena suda (Osijek, Split, Rijeka, Zagreb).
Naravno da je dio o plaći moguće i naknadno korigirati, ali to neće promijeniti činjenicu da je zbog nečije pogreške odaziv na mjesto u takvom sudu bio slab. Naravno da je moguće i poništiti natječaj, ali valjda nam je svima dosta onoga što se dogodilo s javnim ovršiteljima i to bi vjerojatno bilo najlošije rješenje. Možda bi bilo najbolje ograničiti se na utvrđenje odgovornog za ovakav propust. To se, međutim, još na ovim prostorima nije dogodilo, pa vjerojatno neće ni sada.