Novi ministar rada i mirovinskog sustava u prvim javnim nastupima među prioritetima u svom resoru istaknuo je uvođenje nacionalne mirovine. Dobivali bi je stariji od 65 godina koji nemaju nikakvu mirovinu, ali postoji niz otvorenih pitanja, primjerice treba li uvesti imovinski cenzus
Prva je asocijacija na nacionalnu mirovinu ta da je riječ o povlaštenoj mirovini građana koji su svojim radom i djelovanjem zadužili društvo i državu kao zajednicu građana. No nije tako. Nacionalna mirovina oblik je državne pomoći stanovnicima starijima od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mirovinu iz redovitog sustava mirovinskog osiguranja.
Države koje imaju takav oblik skrbi za stariju populaciju u pravilu rabe naziv socijalna, minimalna ili državna mirovina. S obzirom na to da mi u Hrvatskoj već imamo institut najniže mirovine kao pravo iz obveznog mirovinskog sustava prvog stupa, ovo novo pravo uvelo bi se pod nazivom nacionalna mirovina, a neki je nazivaju i mirovinom iz nultog mirovinskog stupa.
Prema postojećim propisima, u Hrvatskoj se pravo na starosnu mirovinu može ostvariti uz ispunjenje sljedećih kumulativnih uvjeta: dob od 65 godina i najmanje 15 godina staža osiguranja. U prijelaznom razdoblju, do pune primjene izmijenjenih mirovinskih propisa, za žene se traži manja starosna dob, a za oba spola dob će se postupno povećati na 67 godina.
Uvjet minimalnog staža osiguranja od 15 godina ostaje neizmijenjen i nakon što se starosna dob poveća na 67 godina. Osobe koje ispunjavaju barem te minimalne uvjete uvjete nisu potencijalni korisnici nacionalne mirovine jer oni ostvaruju pravo iz redovitog mirovinskog sustava.
Ublažavanje siromaštva
Nacionalna mirovina predviđena je za osobe koje nemaju uvjete za mirovinu, nemaju nikakva mirovinska primanja, a starije su od 65 godina. Prema statističkim podacima, u Hrvatskoj je više od 85 tisuća takvih osoba, najviše u južnodalmatinskim i istočnim područjima Hrvatske. Uglavnom je riječ o ženama, čak 95 posto su žene. Ako te osobe žive same ili u višečlanim kućanstvima bez dostatnih prihoda, u pravilu primaju socijalnu pomoć. Njima je namijenjena nacionalna mirovina kao mjera za ublažavanje siromaštva.
Nacionalna mirovina financirat će se iz državnog proračuna i, ako se uvede, ostvarivat će se pod jednakim uvjetima i u jednakom iznosu za sve korisnike toga prava.
No prije toga država mora donijeti odluku uvodi li nacionalnu mirovinu kao pravo svih građana određene dobi koji nisu ostvarili pravo na mirovinu iz obveznog osiguranja ili će je uvjetovati dohodovnim i imovinskim cenzusom.
Naime, brojne osobe starije od 65 godina nisu zaposlene i nemaju mirovinu, ali ostvaruju dohodak npr. od iznajmljivanja nekretnina, od udjela u dobiti po osnovi vlasništva trgovačkih društva ili iz drugih izvora pa se opravdanim nameće pitanje trebaju li porezni obveznici i za njih financirati isplatu nacionalnih mirovina. S druge strane, uvođenje dohodovnog i imovinskog cenzusa jako komplicira provođenje sustava i uzrokuje velike administrativne troškove, što opet poskupljuje cijeli projekt.
Niža od najniže
Prema visini, nacionalna mirovina morala bi biti niža od najniže mirovine na koju imaju pravo korisnici mirovina iz općeg mirovinskog sustava kako korisnike najnižih mirovina ne bi dovela u neravnopravan položaj. Najnižu mirovinu ostvaruje više od 26 posto umirovljenika i njome se provodi redistribucija dohotka u korist onih koji su u razdoblju osiguranja primali niske plaće.
Najniža mirovina ne ovisi o osnovici na koju su se plaćali doprinosi, ali ovisi o godinama mirovinskog staža. U 2019. najniža mirovina iznosi 64,34 kn za svaku godinu mirovinskog staža, pa npr. umirovljenik s 15 godina staža osiguranja s punim radnim vremenom ima pravo na najnižu mirovinu od 965,25 kuna, umirovljenik s 30 godina staža osiguranja najnižu mirovinu od 1.930,50 kn itd.
Korisnici najniže mirovine primaju veću mirovinu od one na koju bi imali pravo prema plaćenim doprinosima, ali su za tu mirovinu ipak najmanje 15 godina plaćali doprinose pa bi njihova mirovina morala biti veća od nacionalne mirovine za koju se ne plaćaju doprinosi.
Prednosti i nedostaci
Države koje imaju ozakonjeno pravo na državnu socijalnu mirovinu uvjetuju je državljanstvom i određenim razdobljem boravka u toj državi. Uz hrvatsko državljanstvo, predlaže se da se nacionalna mirovina može ostvariti ako je osoba imala prebivalište u Hrvatskoj najmanje 30 godina, od čega najmanje 10 ili 12 godina neprekidno u vremenu neposredno prije podnošenja zahtjeva.
Vjerojatno će uvođenju nacionalne mirovine na kraju presuditi stanje državne blagajne. Najprije će se financirati iz novca poreznih obveznika, a moguće ju je urediti kao dio mirovinskog sustava ili kao dio sustava socijalne skrbi.
Ako se Hrvatska odluči za taj korak, smanjit će se broj korisnika socijalne pomoći jer će dio njih postati korisnici nacionalne mirovine. S druge strane, to će sigurno demotivirati sadašnje osiguranike, smanjiti njihov interes za plaćanje mirovinskih doprinosa i poticati evaziju obveznih doprinosa.