Eto, niz je nastavljen. Još je jedna tvrtka koju je stvorio i razvio domaći poduzetnik prešla u strano vlasništvo. Kanadski Constellation Software preuzeo je IN2 grupu, koju je stvorio i vodio Ante Mandić. Detalji transakcije još se ne znaju, ali događaj je važan jer riječ je o, za naše prilike, velikoj tvrtki. IN2 zapošljava 650 IT stručnjaka i ima prihod od 200 milijuna kuna. Dobar je to povod za još jedan pokušaj otvaranja teme za koju političke elite u Hrvatskoj nikad nisu ponudile jasan i kvalitetan odgovor. Je li, dakle, dobro ili loše što se ubrzano smanjuje udio domaćih poduzetnika kao vlasnika tvrtki u Hrvatskoj? Ili je tema irelevantna, jer ‘tako je to po cijelom svijetu‘?
Osnivač IN2 grupe Ante Mandić prodao je tvrku kanadskom Constellation Softwareu. Time se nastavlja ubrzani trend stranih preuzimanja najzdravijih hrvatskih privatnih tvrtki. Kao društvo morali bismo imati stajalište koliko domaćeg poduzetništva želimo u budućnosti: 50 posto, 30 posto, nula posto?
Iz krajnosti u krajnost
Bio bih sretan da bez zadrške mogu potpisati kako je svejedno tko vlasnički upravlja hrvatskom ekonomijom. U stilu one stare kineske da nije bitno koje je boje mačka, nego lovi li miševe ili ne. Ali ako najrazvijenijim državama svijeta nije svejedno tko je vlasnik tamošnjih velikih tvrtki, čini se da ni nama ovdje ne bi smjelo biti.
>>>Miodrag Šajatović: Zbunjujući signali – Ubrzanim reformama do sporijeg rasta?!
Kako se sada čini, u 30-40 godina doći ćemo iz jedne u drugu krajnost. U vrijeme socijalizma, dakle tamo do početka 90-ih godina prošlog stoljeća, u Hrvatskoj zapravo nije bilo tvrtki u stranom vlasništvu. Domaće (društveno) vlasništvo dostizalo je više od 90 posto. Što je, naravno, bilo neodrživo. S prelaskom u tranzicijski kapitalizam omjeri su se počeli mijenjati. Prije par brojeva u Lideru smo procijenili da će, nastave li se sadašnji trendovi, za deset godina ‘pola Hrvatske biti u stranom vlasništvu‘. A onda tamo negdje 2040., osim u tragovima, ne bi bilo domaćih poduzetnika na vlasničkoj karti hrvatske ekonomije. Kao i u većini stvari u životu, bitno je naći najbolji omjer. Kad bi se izradi Nacionalne strategije 2030. pristupilo ozbiljno, jedan od odgovora trebao bi reći što si mi kao zajednica postavljamo za cilj kad je riječ o udjelu domaćeg poduzetništva. Hoće li se udio domaćeg vlasništva pokušati braniti na 50 posto, 30 posto ili 10 posto? Pitanje je, drugačije postavljeno, može li neka nacionalna ekonomija prosperirati bez većeg udjela domaćeg poduzetništva?
>>>Miodrag Šajatović: Prijedlog strategije: Hrvatska 2030. – zemlja sretnih rentijera
Istina je da je nesretno vođena pretvorba i privatizacija iznjedrila, jednim dijelom, nekvalitetne vlasnike nekadašnjih društvenih tvrtki. No, postoje i mnogi odlični poduzetnici koji su u nemogućim uvjetima razvili zdrava i razvojno potentna poduzeća. Takve svako mudro društvo ‘njeguje i pazi‘. Nevjerojatno je da Ante Mandić nije u Hrvatskoj uspio doći do kapitala za daljnji regionalni razvoj i akvizicije. Nije on trebao obijati vrata, njemu su na noge trebali dolaziti visoki predstavnici države i pitati ga što mu treba da ne prodaje tvrtku strancima. A danas u Hrvatskoj ima bar još stotinjak sličnih slučajeva. Osnivače najzdravijih hrvatskih tvrtki-izvoznika sustižu godine kad se moraju početi polako povlačiti. Svaki rješava tranziciju sam za sebe. Kako zna i umije.
Nema zemlje koja se danas može oduprijeti globalizaciji i preuzimanjima domaćih tvrtki od većih globalnih sustava. Ali rijetke su zemlje koje bez borbe prihvaćaju rizik da postanu kolonija.
Nizozemski poučak
U jednoj Nizozemskoj, dakle vrlo tržišnoj zemlji, država itekako zna kojim tvrtkama slijedi generacijska tranzicija i ima mehanizme kako produljiti život obiteljskim tvrtkama. Da ne bude zabune. Svaka čast većini stranih tvrtki koje dolaze u Hrvatsku i preuzimaju ovdašnje odlične tvrtke. Pogotovo kad nije riječ o kupnji hrvatskog tržišta. Ali nemojmo se zavaravati. Uz ostale neizmijenjene uvjete, sasvim je sigurno da će strana matica maksimirati slijevanje dodane vrijednosti u svoje sjedište. Uz neke iznimke, glavne funkcije i ključni dijelovi poslovanja razvijaju se u matici. Preuzete tvrtke u Hrvatskoj, u pravilu, ostaju pogoni u kojima za trećinu plaće kakva je u matici rade naši kvalitetni zaposlenici.
>>>Miodrag Šajatović: Tko bi od današnjih poduzetnika mogao ući u direktorski dream team?
Kad bi strani vlasnici bili idealni kakvima ih neki žele prikazati, zar ne bi ujednačili plaće u, recimo, Njemačkoj i u pogonu pokraj Zagreba? Nema zemlje koja se danas može obraniti od globalizacije i kapitalizmu prirodne sklonosti ka stvaranju oligopola ili monopola. Nema te obrambene sile koja može spriječiti da loši poduzetnički potezi domaćih igrača, ili države u cjelini, ne budu kažnjeni preuzimanjem tvrtki od sposobnijih stranih igrača. Ali ne pokušavati osmisliti recept kako u rukama ovdašnjih poduzetnika zadržati što više vlasničkog udjela, kukavički je. Jednako kao i odbacivanje upozorenja da ćemo postati obična kolonija. Nije sramota izgubiti u domaće-stranoj vlasničkoj utakmici, sramota je predati se unaprijed!