Košarkaška reprezentacija Hrvatske godinama je u sportskom svijetu bila primjer momčadi s neizlječivim gubitničkim mentalitetom. A onda se, preko noći, dogodio preokret. Na kvalifikacijskom turniru za odlazak na Olimpijske igre košarkaši su, pod vodstvom u posljednji trenutak imenovanog trenera Ace Petrovića, napokon zaigrali kao momčad s pobjedničkim mentalitetom. Tijekom svih utakmica ‘derali su koljena’, a onda su promjenu mentaliteta dokazali i u najvažnijoj, finalnoj utakmici protiv domaćina i favorita – reprezentacije Italije. Možda bi taj događaj mogao biti koristan u traženju odgovora kako riješiti problem gubitničkog mentaliteta Hrvatske u cjelini. Uz uvažavanje da se ne smije potpuno poistovjetiti sport i društvo kao cjelina, usporedbe su ipak moguće, a možda i važne.
Acu Petrovića za savjetnika! Kad netko i sastavi koliko-toliko suvisao ekonomski program razvoja Hrvatske, rezignacija nastane u trenutku kad se nađu oni koji napomenu kako je naš mentalitet takav da će otpori promjenama zaustaviti svaki pokušaj ‘change managementa’. Ustvrdi se da je promjena mentaliteta dugoročan proces, pa se ništa ne može napraviti preko noći... I sâm sam pisao o tome. A što ako imamo krivo? Ako nam je odnos prema mentalitetu samo (ne)svjesna izlika? Evo, košarkaši su mentalitet promijenili u dva mjeseca! Tko kaže da ne bi mogla i cijela nacija? U menadžmentu je poznata tvrdnja da ‘zaposlenici rade u skladu s očekivanjima svojih pretpostavljenih’. Ako su očekivanja mala – malo i rade. Ako je letvica postavljena više, a ‘treneri’ znaju svoj posao, mijenja se i doprinos većine zaposlenika. Mnogo je takvih primjera. Vjerojatno bi s drugim trenerima (Spahija, Perasović...) igrači Bogdanović, Šarić, Simon, Hezonja i drugi u Torinu opet gubili utakmice s dvadeset razlike. S Acom Petrovićem, koji ih je od prvog dana uvjeravao da su najbolji i da sve mogu – ‘zaposlenici’ su posao odradili ‘u skladu s očekivanjima svoga pretpostavljenog’. Uz motivirane igrače, pozitivno bezobraznog trenera koji ima igračko iskustvo i trenerski osjećaj za igru te savjetnike koji su bili istinski autoriteti igračima (Rađa, Kukoč, Vranković...) mentalitet se preko noći promijenio.
Isprike su za slabiće Preneseno na društvo u cjelini, uz konstruktivnoga političkog vođu s pokrićem koji zna odabrati prave savjetnike i prave ministre možda je moguće demantirati dogmu o gubitničkom mentalitetu zajednice. Ako Zoran Milanović pobijedi na izvanrednim parlamentarnim izborima, ima priliku preokrenuti predznak kolektivnog mentaliteta. U njegovo smo školovanje uložili 17 godina, pa se možda dogodi čudo. Izgledi, istina, nisu veliki. Andrej Plenković, nova leteća izmjena na čelu HDZ-a, nepoznanica je, ali ako možda i ima liderske karakteristike, stanje u matičnom HDZ-u uvelike ga ograničava. Bez obzira na to tko od njih dvojice bio na čelu Vlade nakon izbora, prvi im je zadatak vjerovati u ljude u ovoj zemlji, a pogotovo u poduzetnike i menadžere. U Hrvatskoj nije glavni problem mentalitet običnih ljudi. Problem je mentalitet elite! Jedna od karakteristika pravih lidera jest suočavanje sa stvarnošću i snaga da ih porazne činjenice ne uplaše. Acu Petrovića ‘otkantalo’ je nekoliko važnih igrača, ali od onih koji su mu se odazvali stvorio je pobjedničku momčad. Može se. Isprike su za slabiće. Tako i budućeg premijera čekaju loše vijesti. Hrvatska u 2017. mora platiti ili refinancirati 60 milijardi kuna (o tome više u ovom broju Lidera). A to nije sve. Zvonimir Savić, glavni ekonomist u HGK, sistematizirao je gdje je Hrvatska danas (2015. u odnosu na 2008.): BDP je realno manji za 11 posto. Dug opće države veći je za 110 posto. Deficit proračuna opće države veći je za 47 posto. Od svih novih članica jedino je Hrvatska smanjila BDP u odnosu na prosjek EU. Najstrašnija je istina koja proizlazi iz ljestvice zemalja prema stopi promjene BDP-a od 2008. do 2015. Od 189 svjetskih zemalja Hrvatska je na 182. mjestu! Iza su samo Libija, San Marino, Grčka, Jemen, Ukrajina, Srednjoafrička Republika i Ekvatorska Gvineja. Sve nas, a pogotovo političke elite, treba biti sram. Izbor je jednostavan. Ili ćemo se pomiriti da smo luzeri ili je tako nizak plasman prilika za brzo penjanje na tablici. Političari koji nisu spremni ‘poderati koljena’ i koji u predizbornoj kampanji ne budu imali odgovor kako provesti radikalne promjene, ne bi se trebali ni natjecati na izborima.