Jeste li u medijima primijetili vijest da je mladi poduzetnik iz Međimurja koji je nedavno od roditelja preuzeo upravljanje obiteljskom metalskom tvrtkom zatvorio svoju tvrtku u Hrvatskoj i strojeve preselio u Austriju? Niste pročitali tu vijest? Niste zasad ni mogli jer se takav događaj još nije dogodio. S naglaskom na ‘još nije‘.
Jer, samo je pitanje vremena kad će se to početi događati. Najprije su Hrvatsku napustili odlučniji mladi ljudi bez posla. Onda su počeli odlaziti odlučniji mladi ljudi koji su imali posao, ali u Hrvatskoj nisu vidjeli poželjnu perspektivu za sebe i svoju obitelj. Na kraju će, koliko god se tomu emotivno opirali, i poduzetnici, odnosno poslodavci, morati krenuti za svojim radnicima.
Sve ovdašnje skrivene neravnoteže sada se iskazuju u odlasku najkvalitetnije radne snage u druge zemlje Europske unije. Pokazuje se da je obuzdavanje hiperinflacije 1993. bila dječja igrica u odnosu na zadatak da se 2017. pokuša obuzdati ljude da ne odlaze preko granice. Kako sada stvari stoje, bez obzira na najave iz Plenkovićeve vlade da će demografsko pitanje doći u središte aktivnosti, društvena i ekonomska klima takva je da se ne vidi politički kapacitet koji bi riješio sve veći manjak radnika u Hrvatskoj.
Vabljenje radnika TV reklamom
Bez obzira na najave iz Plenkovićeve vlade da će demografsko pitanje doći u središte aktivnosti, društvena i ekonomska klima takva je da se ne vidi politički kapacitet koji bi riješio sve veći manjak radnika u Hrvatskoj.
Tko dulje živi, svašta doživi. Prije samo četiri godine nitko ne bi prihvatio okladu da će se na TV kanalima vrtjeti reklama u kojoj tvrtka traži radnike. A upravo se to događa. Proizvođač kožnatih sjedala za automobilsku industriju Boxmark Leather traži šivače.
Logično je pitanje zašto poslodavci ne nude mnogo veće plaće ljudima pa bi ih manje odlazilo preko granice. Možda su naši poduzetnici manje sposobni od onih u Irskoj ili Njemačkoj, ali bit će da je ipak presudno to što je ondje okružje za poslovanje mnogo poticajnije, a državna davanja u odnosu na moguće ostvarive prihode po zaposleniku mnogo manja nego u Hrvatskoj. Pohvalni su prvi koraci u smanjivanju parafiskalnih nameta, ali kako je poručeno sa zadnje sjednice Nacionalnog vijeća za konkurentnost, još se nije krenulo u reformu javne uprave i javnih poduzeća.
Neki se nadaju da će se dio od 65.000 ljudi, koliko ih se 2015. iselilo iz Hrvatske, vratiti jer ni u zemljama u koje su otišli sigurno ne teku med i mlijeko. I ondje ima izrabljivanja, i ondje se na kraju ne zaradi toliko čistoga novca da bi se brzo obogatilo. Pa zašto se ne vratiti kući? Dva su odgovora. Jedan, koji možete čuti od mladih koji su otišli, svodi se na stajalište da se nepravde u domovini mnogo teže podnose od nepravdi u tuđoj zemlji: ‘Ondje si tuđinac, pa i ne očekuješ previše.‘ A drugi se svodi na signale koji stižu iz domovine. Ako u sadašnjoj vladi opstaje ministar Barišić, profesor doktor krajnje sumnjiva shvaćanja pisanja vlastitih znanstvenih radova, a odlazi njegov kritičar, znanstvenik svjetskog ugleda Ivan Đikić, što u srazu s vladajućim mentalitetom može očekivati pošteni mladi visokoobrazovani pojedinac? Ili, kakvu poruku šalje afera muljanja s dnevnicama u kabinetu bivšeg premijera Milanovića? Što se to kod nas mijenja da bi se odljev kadrova zaustavio?
Uvoz radne snage
Pokazuje se da je obuzdavanje hiperinflacije 1993. bila dječja igrica u odnosu na zadatak da se 2017. pokuša obuzdati ljude da ne odlaze preko granice.
Kratkoročno, izlaz bi morao biti u uvozu radne snage. Nažalost, zbog autističnog mentaliteta političari nisu spremni na liberalizaciju davanja dozvola. Građevinari se snalaze osnivajući tvrtke u Sloveniji pa ondje zaposle radnike iz susjednih zemalja koje nisu članice EU. Ali samo je pitanje vremena kad će otići i korak dalje i doista premjestiti sjedište izvan Hrvatske. Osim toga, imidž i konkurentnost Hrvatske u privlačenju radne snage na jadnoj su razini. Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić ovih je dana iznio da Hrvatska ima obvezu primiti 1583 migranta, ali ni jedan jedini ne želi ovamo doći.
Ako tražimo bar malo optimizma, onda je zanimljiva vijest da je 2015. iz zemalja EU u Hrvatsku, ponajprije na Jadran, došlo živjeti 2190 osoba. Dobro zvuči da među njima nisu svi iz treće životne dobi, nego ima i onih koji dolaze jer ‘nema boljeg mjesta za odgoj djece u sigurnoj okolini‘. Nažalost. Odnos 65.000 onih koji su otišli i 2190 onih koji su došli ne pruža nadu u kratkoročno poravnanje bilance.
Na ovotjednom skupu AmChama poduzetnici su od potpredsjednice Vlade Martine Dalić prije svega tražili da se zaustavi izvoz radne snage. Budući da su poduzetnici nužno racionalna bića, za koju godinu više neće dolaziti na slične sjednice. Ako ne sadašnja generacija, onda će druga generacija vlasnika obiteljskih tvrtki u Hrvatskoj biti samo na ljetovanju. Ostatak godine radit će ondje kamo je radna snaga otišla