Odgovarajući na pitanje treba li Hrvatsku zabrinjavati mogućnost da 2020. dođe do recesije na globalnoj razini i treba li to Hrvatsku zabrinjavati, ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić je, prema novinskim izvještajima, ocijenio da Hrvatskoj ne prijeti recesija. Što je vjerojatno točno kad je riječ o ovoj i možda slijedećoj godini. Za dalje zaista treba biti veliki optimist, pa tako nešto tvrditi.
Treba se prisjetiti nekadašnjeg ministra financija Ivana Šukera koji je krajem 2005. na press konferenciji izjavio: „Ako netko ima dovoljno hrabrosti da na temelju makroekonomskih pokazatelja kaže da Hrvatska s rastom od 4 posto, koliko je predviđeno za 2006., ide u recesiju, neimaštinu i gospodarsku stagnaciju, onda je to obično politikantstvo“.
"Nema mjesta panici"
Prihvatljivo je da predstavnici Vlade, kad ih se pita o posljedicama moguće svjetske recesije, odgovaraju da ‘panici nema mjesta‘. Ali uz jedan uvjet! Da istodobno u Vladi radi kompetentna skupina koja za svaki slučaj proigrava krizne scenarije
Negiranje mogućnosti pada BDP-a protegnulo se tada sve dok zemlja nije naglavačke upala u recesiju i zbog nepripremljenosti u njoj ostala rekordnih šest godina. Iz tih iskustava trebalo bi izvući pouku. Može se razumjeti ministre koji u izbornoj godini ne žele stvarati paniku. Možda je i najbolje ponavljati da „panici nema mjesta“. Ali uz jedan uvjet. Da istovremeno kad odabrani član vlade uvjerava kako nam se ništa lošega ne može dogoditi, unutar vlade neumorno radi tim stručnjaka koji uzima u obzir mogući negativni razvoj globalne situacije i razrađuje scenarije kako da, ako recesija i dođe (zar netko misli da je kapitalizam postao sustav bez povremenih recesija?) Hrvatska u njoj bude što kraće i uz što manje žrtava.
>>>Miodrag Šajatović: Kako su skakavci pojeli godinu i pol dana bez izbora
Isprika ako griješim, ali uvjeren sam da takav tim unutar vlade trenutno ne postoji. Scenarije vjerojatno razrađuju u HNB-u, ali za svoje potrebe, a to onda znači prvenstveno za očuvanje monetarne i bankarske stabilnosti i izbjegavanja rasta cijena. Što industriji i cijelom realnom sektoru nije neka utjeha jer je jasno koju će cijenu imati održavanje stabilnosti u mogućim recesijskim uvjetima.
Činjenica jest da su svjetski financijski centri moći naučili kako krpati rupe u dugovima pregrijanom svijetu, ali to nije garancija da će se neravnoteže moći vječito držati u loncu. Kad je o Hrvatskoj riječ, država ne pokazuje znakove da je svjesna u kako se teškim okolnostima može naći privreda.
Populistički utezi
Populističke mjere donose dodatnu štetu ionako iscrpljenom hrvatskom poduzetništvu. Kad je administrativni um dizao minimalac na 3000 kuna, nije uzeo u obzir da će se dogoditi obeshrabrujuća uravnilovka. Sad se razlika između najniže i najviše plaće u nekim pogonima suzila na raspon od 3000 do 3500 kuna
Umjesto da je priprema za moguće teška vremena, svjedoci smo kako joj se, često iz populističkih razloga tovare sve novi i novi utezi.Primjera radi, povećanje minimalne plaće za 9 posto, obrazlagano je socijalom, potrebom zadržavanja radnika i većom potrošnjom. Smišljene su i neke kompenzacijske mjere. Ali posljedice su u mnogim tvrtkama koje su ionako na rubu profitabilnosti – dramatične. Podizanje minimalca za najjednostavnije poslove dovelo je do uravnilovke. Pa oni koji rade složenije poslove imaju tek 300 do 500 kuna veću plaću od onih na minimalcu. Pa rade pritisak na poslovodstva da im se dignu plaće. I to u uvjetima kad je struja poskupila 16 posto, plin 18 posto, a prijevoz desetak posto. Troškovi rastu u eurima, a cijene proizvoda na stranim tržištima u centima. To se izdržati ne može.
Uz populistički minimalac, tu je bila i ona isplata neoporezivih božićnica od 7700 kuna. Sad se najavljuje da će unaprijed promašenu LNG investiciju svaki građanin platiti 35 kuna. Za toliko će kupiti manje nekih proizvoda.
Globalno usporavanje u kombinaciji s dvije godine u znaku troje izbora, već pokazuje dramatične posljedice. Proizvodnja pada 6,6 posto, a istovremeno potrošnja (sve većim dijelom namirivana uvozom) raste 5,8 posto. Super je što se rast BDP-a i dalje drži na iznad 2 posto, ali sad je posljednji trenutak da vlast smogne snage i prikupi znanje za zaokret. Vrijeme je za spašavanje dobrih, a ne trošenje milijardi na gubitaše kakav je Uljanik.
Krajnje je frustrirajuće za poduzetnike, koji niti nakon 20-ak godina nisu odustali od poduzetništva, što se ovakve situacije već preživljavali nekoliko puta. A za kormilom u Banskim dvorima su svaki put novi kormilari koji se s olujom susreću prvi puta. I uvijek čine iste pogreške. Premijeri i ministri će steći naknadnu pamet, a gospodarstvenici s užasom gledaju kako opet prijeti nepotrebno nasukavanje. Razlika u odnosu na ranija nasukavanja je da se sada odgoda događa zahvaljujući neprivrednim investicijama financiranima iz fondova EU.