Posljednjih nekoliko mjeseci sve se češće iznosi tvrdnja kako se u Hrvatskoj dogodila snažna interna devalvacija jer je produktivnost u poduzećima rasla brže od rasta plaća. Pa se kaže kako je ‘na taj način tečaj (deflacionirano jediničnim troškom rada) zapravo devalvirao 25 posto‘. Kolumnistu koji se dvadeset godina zalaže za tečajnu politiku koja će dovesti do postupnog i blagog slabljenja kune (a ne devalvacije, kako se odmah podmeće!) i time poticanja hrvatskog izvoza to bi trebala biti odlična vijest. Međutim, jedino što bih na takvo selektivno-manipulatorsko izvrtanje same ideje interne devalvacije mogao učiniti jest da – lupam glavom u zid. Čovjek misli da je sve nemoguće stvari već doživio, ali uvijek se iznova iznenadi.
Zaslijepljenost dogomom
Selektivno se i manipulatorski rast produktivnosti brži od rasta plaća proglašava internom devalvacijom. Da je provedena prava interna devalvacija, da je privreda rasterećena za 25 posto, izvoznici bi letjeli.
Nemam namjeru ovdje pokušavati uvjeriti protivnike slabljenja kune ni u što. Oni su, suprotno definiciji intelektualca (čast nekolicini iznimaka s kojima se može argumentirano i uz uvažavanje raspravljati), gotovo vjerski zaslijepljeni dogmom da se tečajna politika ne propituje. Što je najzanimljivije, većina tih vjernika jake kune sebe svrstava u liberalne, neoliberalne ili libertarijanske mislioce o ekonomiji. Pa se ulove u vlastitu zamku. Oni su protiv državne intervencije (HNB je dio države, zar ne?) koja bi dovela do slabljenja kune. Oni su principijelno protiv svake državne intervencije. Sve treba prepustiti nevidljivoj ruci tržišta. U redu, ali kad ih se pita zašto ne kritiziraju HNB kad deviznim intervencijama sprečava jačanje kune – ne znaju odgovoriti. Onda su, je li, ipak za državnu intervenciju...
No da se vratimo internoj devalvaciji. Nije problem u računici da su poduzetnici i menadžeri, pogotovo u izvoznom sektoru, smanjivali plaće zaposlenicima i da su ih tjerali na veću produktivnost. I da su tako uspjeli biti konkurentniji i povećavati izvoz. Čime su postali najvažniji i najzdraviji generator rasta BDP-a posljednjih godina. Problem je da se to uzima kao nešto dobrodošlo. U smislu ‘pa što ovi lupetaju o slabljenju kune kad se evo događa interna devalvacija‘.
Ne znam je li gore ako je izostanak cjelovita prikaza posljedica neznanja, sljepila ili proračunatog okretanja glave. Internu devalvaciju hrvatskim su vlastima kao alternativu eksternoj devalvaciji kune 2014. godine predložili stručnjaci MMF-a (ideje o internoj devalvaciji sežu još iz vremena vlade Jadranke Kosor). Molim sad malo koncentracije! Logika interne devalvacije nije bila da izvoznici otpuste dio ljudi, smanje plaće preostalima i natjeraju ih da budu produktivniji. Ne! Interna devalvacija trebala je ponajprije značiti da će se izvoznicima smanjiti troškovi države. Da će do smanjenja plaća doći u državnom i javnom, a ne u privatnom sektoru! Da će se smanjiti porezi i parafiskalna davanja. Da će izvoznicima pojeftiniti režije: struja, voda, plin...
Troškovi su revalvirali
Naravno, taj se dio interne devalvacije nije dogodio. Ti su troškovi u međuvremenu revalvirali, a ne devalvirali. Plenkovićeva vlada najavljivala je smanjenje opterećenja gospodarstva, ali evo proći će i cijela godina, a od najavljenog rasterećenja od 1,5 milijardi kuna do sada je izvedena ‘interna devalvacija‘ od samo 70 milijuna kuna.
Logika interne devalvacije kao alternativa eksterne devalvacije kune nije bila da izvoznici otpuste dio ljudi i smanje plaće preostalima. Ona je ponajprije trebala značiti da se izvoznicima trebaju smanjiti nameti i režije. A oni su, naprotiv, povećani.
Ne gajim nade da će oni koji svjesno ili nesvjesno manipuliraju podacima o internoj devalvaciji ubuduće reći potpunu istinu. Ova kolumna tek je pokušaj da svi oni koji još imaju otvoreni um budu upozoreni kako možda istina i nije takva kakva im se servira.
Na kraju, još malo o jednodimenzionalnom slavljenju činjenice da su izvoznici morali kresati broj ljudi i plaće onima koji su zadržali radna mjesta. Analitičari, od kojih gotovo nijedan nije radio u realnom proizvodno-izvoznom sektoru, nonšalantno pristupaju podatku u stilu: ‘Mogu oni, samo kad hoće! Ne treba njima slabija kuna. Evo izvoze po stopi od šest posto na godinu. Samo nek tako nastave!‘
Da je provedena prava interna devalvacija, da je privreda rasterećena za 25 posto, ti bi izvoznici danas letjeli. Stope bi bile 20 posto i napokon bismo u sljedećim godinama imali trend rasta BDP-a, a ne usporavanja kako je predviđeno najnovijim Vladinim smjernicama. Da je izvoznicima ostalo više novca za educiranje i nagrađivanje stručnjaka, da su internom devalvacijom državnog troška došli do milijuna za ulaganje u najnovije tehnologije i obradu još neosvojenih tržišta, to bi bila prava stvar. A sigurno bi se napokon počeo povećavati i broj tvrtki koje izvoze. Umjesto toga, izvoznicima se pokušava objasniti da je super to što su jedini podnijeli žrtvu smanjenja troškova. Pa je sasvim realna opasnost da smo dobili još jednu kolosalnu ekonomsku anomaliju, tj. ekonomaliju.