Vijest glasi: ‘Inozemna izravna ulaganja u 2016. iznosila su 1,7 milijardi eura, najviše od 2008.‘ U posljednje vrijeme mi u Lideru prilično smo fokusirani na investicije. U proteklih tjedan dana održali smo investicijske forume u Puli i Zadru. Promicali smo drugu sezonu ‘Lider investa‘, izbora najboljih proizvodnih investicija u Hrvatskoj. A između toga održali smo konferenciju o četvrtoj industrijskoj revoluciji na kojoj se dramatično govorilo o potrebi investiranja u digitalizaciju proizvodnih procesa i uvođenja tehnologija utemeljenih na spoju umjetne inteligencije i robotike.
Zato nam je taj podatak o 1,7 milijardi eura direktnih stranih investicija (FDI) zazvonio. Nažalost, još se jedanput pokazalo da se, i kad su investicije u pitanju, zapravo ništa ne zna. Podatak o direktnim stranim investicijama jedan je od najbezvrednijih u konkurenciji mnogih bezvrijednih podataka. Čak je 67 posto iskazanih ulaganja, vjerovali ili ne, zadržana dobit koju su strane banke ostvarile u Hrvatskoj.
Perin auto − strana investicija
Gradnja autoceste Zagreb − Sisak stajala je 2,5 milijardi kuna. Zašto se taj novac nije iskoristio za privlačenje ulaganja i financiranje novih tvornica u devastiranom Sisku? Taj nerazmjer vrijedi za cijelu Hrvatsku.
Dakle, recimo da banke ostvare dobit od milijardu eura i od toga 400 milijuna eura pošalju bankama majkama. To što su zadržale tretira se kao da je otišlo van i onda se vratilo u ovdašnje banke. To što će se većina te zadržane dobiti plasirati u sklopu kredita za potrošnju, površnim i lijenim analitičarima (čast iznimkama) nimalo ne smeta. Ispada da se, kad neki naš Pero ode u banku i uzme kredit za automobil te kupi limenog ljubimca, to u službenim podacima tretira kao direktna inoinvesticija! Ništa korisniji nisu ni opći podaci o investicijama u fiksni kapital. Opet je riječ o činovničkom pristupu koji se svede na Vladinu procjenu da će ‘bruto investicije u fiksni kapital‘ ove godine rasti prema stopi od 4,6 posto. O strukturi, konkretnim investicijama ni riječi. Tko bi se mučio detaljima... A za imalo ozbiljnije upravljanje procesima u jednoj nacionalnoj ekonomiji bilo bi odgovorno voditi precizan popis pojedinačnih investicija, u kojim se sektorima provode. Svih ovih godina nisam vidio takav rad. Ni u znanstvenoj zajednici ni u nekoj državnoj instituciji. Ako sam nešto propustio, velika isprika i odmah molba da s autorima napravimo veliki intervju za Lider.
Liderovo istraživanje
Podatak o 1,7 milijardi eura direktnih stranih investicija u 2016. sasvim je beskoristan. Metodologija je takva da kad neki Pero bankovnim kreditom kupi automobil − to se tretira kao strana investicija.
Budući da, evo, jedna mala redakcija, uz pomoć partnera, traga za investicijama koje zadovoljavaju naše kriterije za nagradu (orijentiranost na izvoz, što više domaćeg repromaterijala, mnogo novih radnih mjesta, nova tehnologija...), potrošili smo nekoliko tjedana i napravili rang-listu stotinu najvećih investicija u protekle četiri godine. Objavili smo je u prošlome Lideru, ali u svjetlu onoga beskorisnog podatka o stranim direktnim investicijama čini se da zaslužuje još malo pozornosti.
Ako je vjerovati investitorima, tih stotinu projekata ‘teško‘ je 32 milijarde kuna. Industrijskih je investicija 28, turističkih 24, infrastrukturnih 22, u energetiku 11, u trgovinu sedam... Na prvu se čini da je struktura dobra, najviše je proizvodnih investicija. Ali onda se pokaže da su u 22 infrastrukturna projekta uložene 12,3 milijarde kuna. A sve industrijske investicije ‘teške‘ su samo 4,8 milijardi kuna.
Ovo naše malo istraživanje daje napokon i konkretan argument za dugogodišnji novinarski osjećaj da se u ovoj zemlji previše ulaže u infrastrukturu. Gradnja autoceste Zagreb – Sisak stajala je dosad 2,5 milijardi kuna. Lijepo je brže se i sigurnije voziti tih nekoliko desetaka kilometara, ali zamislimo na trenutak da je tih 2,5 milijardi kuna iskorišteno za privlačenje i financiranje proizvodnih investicija u gospodarski devastiran Sisak. Može do Siska (i drugih gradova) stizati i osmerotračna autocesta, ali to neće potaknuti rast industrijske proizvodnje.
Lijepo je imati brže pruge, modernije aerodrome i uređenije luke. No trebao bi postojati nekakav omjer koliko se ulaže u infrastrukturu, a koliko u proizvodnju, koja jedina dugoročno stvara toliko potrebnu dodanu vrijednost. Kako to da država, županije i općine imaju novca za svakojake investicije, a poduzetnici, kojima su previsoki porezi, nerealan tečaj i preduge recesije unakazili bilance, nemaju za investicije u unapređenje svojeg poslovanja?
Mnoge analize o konkurentnosti pokazuju da Hrvatska ima sasvim korektnu razinu infrastrukture u odnosu na druge zemlje EU, ali da industrija dramatično zaostaje. Što se kod nas radi? Evo, čini se da se, prema uzoru na pijane milijardere, i dalje ulaže u infrastrukturu. I onda se čudimo što realna potencijalna stopa rasta BDP-a ne prelazi jedan posto na godinu.