Dok pišem ove retke, do domaćih je portala stigla fotografija bračnog para koji se predozirao u automobilu dok mu je dijete sjedilo na stražnjem sjedalu. Taj užasan prizor ljudi na rubu smrti na svojim je stranicama originalno objavila američka policija s ciljem povećanja svijesti o štetnosti opijata. Potez je u Americi potaknuo niz rasprava o tome smiju li policajci kršiti prava na privatnost pa čak i onda kada je riječ o borbi za opću dobrobit, ali nijednu o tome smiju li i na kakav način mediji prenositi tu vijest. Pogleda li se način na koji su je domaći mediji prenijeli (bez ikakve poruke, upozorenja, objašnjenja ili poente), ne može se zaključiti ništa drugo nego da su zloupotrijebili tragediju jednog djeteta s ciljem povećanja broja klikova. Nažalost, taj slučaj nije ni po čemu izniman. Mučna je spoznaja da mediji u lovu na publiku objavljuju i na jednak način (ne) obrađuju priče koje izazivaju paniku, nelagodu i strah pa makar za to ne postojao nikakav objektivan razlog. Taj trend takozvanih ‘fear-based‘ medija sjajno je opisan uzrečicom ‘If it bleeds, it leads‘, što bi u slobodno prijevodu značilo da su vlasnici modernih medija shvatili da na tržištu preplavljenom svom silom informacija najbolje prolaze naslovi koji na bilo kakav način uključuju nasilje, opasnost, pa i senzaciju, ne mareći pritom koliko zaista štete svojoj publici. Potonje nije nikakva prazna prijetnja. Osim što je suludo što su mediji dopustili da im kredibilnost toliko padne da ih publika konzumira s figom u džepu (vjerojatno lažu), većina ih se potpuno udaljila od svoje temeljne funkcije, pa umjesto da služe narodu, nanose mu štetu i zagađuju um.
Urođeni instinkti Da je to tako potvrđuje ugledni Psychology Week, koji poziva na diskusiju o tom problemu, jer mediji ozbiljno pogoršavaju mentalno zdravlje svoje publike i utječu na rast broja psihički oboljelih od anksioznosti pa do kronične depresije. Kako navodi Rašeljka Maras, komunikatorica i stručnjakinja za osobnu transformaciju, gledanje vijesti i čitanje tekstova, pa čak i naslova izaziva određenu vrstu stresa, bilo da je vođeno pozitivnim bilo negativnim emocijama. – Kada je ljudsko tijelo kontinuirano pod uzbuđenjem i stresom, luči znatno veće količine adrenalina i kortizola, hormona koji nas akutno vesele, a dugoročno urušavaju naš imunitet. Možda je teško pronaći vezu između stresa, bolesti i medija, ali ona je vidljiva na svakom koraku – objašnjava Maras, koja dodaje da su za zdravlje tijela, čak i kad nam je najteže, nasušno potrebne dobre vijesti. Mediji u tom smislu sudjeluju u izgradnji negativnog stajališta i senzacionalističkim pristupom nerijetko umanjuju vrijednost nekog sadržaja, a ljudima ostavljaju prostor da imaju svojevrsni ‘ispušni ventil‘ gdje svoje misli mogu pretočiti u komentare. – Komentiranje treba zabraniti, jer najčešće je pisanje iznimno agresivno, nekulturno i rubno psihotično, a ne donosi ništa dobro ni čitatelju, ni onome tko svoju energiju ulaže u pisanje takvih komentara. Skandaloznog i grandioznog uvijek će biti i to je u redu, ali mi kao čitatelji i mediji kao kreatori sadržaja trebamo težiti balansu na obostranu korist – tumači Maras. No da bismo mogli pronaći balans, valja shvatiti zašto se uopće toliko teško othrvati paničnim i senzacionalističkim naslovima te što to motivira medije da posegnu za tako perfidnim oružjem. Negativni i šokantni naslovi toliko su primamljivi iz vrlo jednostavnog razloga – ljudi smo. Naš je um ‘naštelan‘ tako da reagira na opasnost. Strah je urođen instinkt koji nam čuva glavu na ramenima i zato će um upiti svaku, i najmanju natruhu prijetnje, a onda je obraditi iz svih kutova. Što je opasnost veća, a prijetnja poznatija, to će um biti uposleniji, a tijelo u većem stresu. Ili, kako je to na svojoj stranici objasnio američki stručnjak za sigurnost Gavin de Becker, um se neće toliko baviti idejom o tome može li Zemlja kliznuti iz svoje orbite i sudariti se s Jupiterom, ali će ga uloviti panični strah ako uopće postoji šansa da netko sâm proizvede nuklearnu bombu jer je to ‘poznatija‘ tema, o tome se mogu pronaći informacije po medijima ili različitim društvenim mrežama.
Pratite statistiku Korisnik pritom ne razmišlja o šansama da se to doista dogodi, već mu sama vjerojatnost stvara paniku. Ili, Beckerovim riječima, najčešće se plašimo potpuno krivih stvari koje nemaju veze sa stvarnošću. Recimo, statistike pokazuju da su mnogo veće šanse da vas ubije munja nego da stradate u terorističkom napadu (podatak se ne odnosi na ratna područja, naravno). No mozak to malo teže percipira (ili se rjeđe time bavi), posebno ako je u svakom vražjem mediju objavljen broj poginulih u nekom bombaškom napadu. Mediji su, prema broju klikova, brzo shvatili kako moraju intonirati vijest da bi privukla pozornost publike, pa tako i oglašivača. Trik je u tome da identificiraju neku opasnost te obavijeste publiku da u njihovom sadržaju stoji rješenje ili dodatno objašnjenje makar i banalne opasnosti (primjerice, tekstovi s naslovom poput ‘Nećete vjerovati što je Marinko pronašao u čaši vode!‘). Praksa ‘fear-based‘ medija (a takva je većina), kako piše Psychology Today, u tome je da dramatične anegdote pojedinaca predstave kao znanstvenu činjenicu, izolirane događaje kao trend, a optimistični način razmišljanja zamijene fatalističkim. Na kraju ne dobijete bolje informiranoga konzumenta, konzumenta koji je izbjegao neposrednu opasnost (jer nje nije ni bilo), već osobu koja dalje mora živjeti s posve iracionalnim strahom u kostima. Mediji su danas krivi što publika, unatoč statističkim pokazateljima i znanstvenim istraživanjima, misli da živi u svijetu nasilnijem negoli je ikad bio, u strahu da će mu presuditi smrtonosni virus koji se razvio u čaši zelenog čaja ili susjed koji je potencijalni psihopat samo zato jer je povučen i pozdravlja po cesti. Ta pošast izvještavanja utemeljenog na strahu proširila se i na neke vrlo ozbiljne medije koji zbog novih tehnologija ne donose priče na isti način kao prije. Da bi ostali u tijeku i bili relevantni, ‘ozbiljni‘ mediji imaju manje vremena za donijeti priču, istražiti je iz svih relevantnih kutova i servirati je publici na najobjektivniji i istinitiji način.
Bez zamki Kako navodi Gordana Galović iz agencije 404, za tu brzinu informacije valja kriviti digitalne medije. – Brza i pravodobna informacija pozitivna je strana digitalnih medija. Negativna strana su moguće pogreške i površnost koju često donosi želja digitalnih medija da budu prvi – objašnjava Galović, koja smatra da su moderni mediji pomaknuli granicu morala. – Budući da danas bilo koji korisnik može proizvesti sadržaj i distribuirati ga putem brojnih platformi, dostupan je sadržaj kao što su videosnimka fizičkog obračuna školaraca, rasistički ispadi i drugi uvredljivi sadržaji. Anonimnost autora sadržaja, ali i komentara koju jamče moderni mediji uz veliku želju za privlačenjem pozornosti definitivno pomiču granicu morala – kaže Galović, koja smatra da je ipak više korisnika koji traže kvalitetu, odnosno da su konzumenti nekvalitetnog sadržaja u manjini. Sreća u nesreći je ta što s brojem informacija proporcionalno raste i broj medijskih platformi, pa mudri korisnici mogu izbjeći silne podražaje konvencionalnih medija i prepustiti se u ruke onima za koje vjeruju da će im servirati sadržaj bez ikakvih zamki.
Taktike ‘nabrijavanja‘ S druge strane, kako kaže Boris Ličina Borja, suvlasnik agencije Jasno&Glasno, mediji koji drže do sebe ipak se ne bi trebali koristiti ni u kojem slučaju taktikom ‘nabrijavanja‘ ili uznemiravanja publike, a utjecajni mogu postati objektivnim i kvalitetnim novinarstvom koje iznosi činjenice. – To jesu ponekad i fotografije katastrofalnih događaja, koje mogu biti šokantne i uznemirujuće, ali nisu senzacionalističke – objašnjava Ličina i dodaje da će prije ili kasnije kvaliteta isplivati (iako šokantne metode ne znače da na tom mediju nema i kvalitetnog sadržaja) jer se način na koji konzumiramo medije radikalno mijenja. – Samo je u srpnju milijun korisnika u SAD-u otkazalo TV pretplatu, a broj AdBlock korisnika sve je veći – poentirao je Ličina. U iščekivanju ere kada će publika zaista moći birati kojem će sadržaju biti izložena, medije, posebno one mainstream, treba konzumirati s figom u džepu, izbjegavati bombastičan i prijetnjom ‘napumpani‘ sadržaj jer on ne služi tome da ikoga spasi od ičega. I zapamtite, veća je šansa da vas pogodi grom nego da stradate od bombaškog napada.