Vjerujem da će se čak i svaki prosječan diplomac, a kamoli onaj tko počinje raditi u menadžmentu, složiti s jednostavnom definicijom da je menadžer onaj tko, osim svog, organizira i tuđi posao. Kako napreduje i penje se na sve više hijerarhijske razine postaje mu sve jasnije da će što bolje postavi i organizira tuđe poslove, lakše organizirati i svoj. I kad se popne na vrh, ubrzo mu kažu, ili shvati sam nakon nekog vremena, da mu je glavni zadatak uspostaviti jasnu organizaciju. Što znači ‘nacrtati organizacijsku strukturu‘ (teoretičari bi rekli – organogram, organizacijska shema…). I tad, ozbiljni ljudi na ozbiljnim pozicijama s ozbiljnim primanjima, koja su im drugi (ili još gore sami) odredili, počinju se djetinjasto ponašati, igrati se različitih igara.
Monopol
Prvo sami sa sobom zaigraju nešto slično ‘Monopolu‘. Na listu papira ili na velikoj magnetnoj ploči crtaju kućice i osvajaju teritorije. Igraju u slobodno vrijeme, navečer, subotom popodne, nedjeljom po cijeli dan. Iako svima tu igru predstavljaju kao vrlo ozbiljnu, s pravom je možemo smatrati slobodnom aktivnosti. A to je nešto neozbiljno, nešto za što se u školi ne dobivaju ocjene.
>>>Izvući najviše od svojih ljudi danas je najbolja poslovna politika
Pa tako i oni – u radno vrijeme bave se prodajom, nabavkom, proizvodnjom, marketingom, naplatom potraživanja, uređivanjem štanda na sajmu, skiciranjem etiketa… iako su im i direktor prodaje i direktor marketinga, šefovi u proizvodnji i svi njima podređeni živi, zdravi, radno i mentalno sposobni, u dobroj kondiciji i dobro plaćeni. I kad svojim kolegama pokažu što su to u slobodno vrijeme nacrtali, shvate da su, ne prvi put, neshvaćeni. Kolege se ne žele uklopiti u kućice. A i ako žele – prekasno, jer glavni preko noći nove teritorije osvoji, kockice porazmjesti i taman kad se oni s njim slože, on se sa sobom od jučer, a njima od danas, ne slaže.
Ćorave babe
Pa prijeđe na drugu razinu, drugu igru. Odluči s kolegama zaigrati igru koju ćemo nazvati ‘Ćorave babe‘. Kaže im: ‘Neka svatko ode kući i dobro promisli do jutra i nacrta svoj prijedlog organizacije posla.‘ I svaki od njegovih prvih suradnika, sa svojim povezom oko očiju, kockice slaže, kućice crta. Brine se, razmišlja kako da svoju kućicu što bliže njegovoj nacrta da to bude u zajedničkom, a nadasve vlastitom, interesu. Ujutro, nešto hitno i važno, kao što je iznenadan poziv isto tako dobro organiziranoga klijenta, odgađa važan, ‘da zmiju zadavimo‘ sastanak. ‘Hajde da prvo to riješimo, nećemo propasti ako se danas ne organiziramo.‘ Nakon nekoliko mjeseci ponovno poziva kolege na igru.
Odluči s kolegama zaigrati igru koju ćemo nazvati ‘Ćorave babe‘. Kaže im: ‘Neka svatko ode kući i dobro promisli do jutra i nacrta svoj prijedlog organizacije posla.‘ I svaki od njegovih prvih suradnika, sa svojim povezom oko očiju, kockice slaže, kućice crta.
I kolege opet, prema opisanom receptu, s istim povezom, kockice slažu i kućice crtaju. Ali sutradan, kao u pjesmi, ‘jedan poziv menja sve‘. Važan sastanak s važnim ljudima u gospodarskoj komori, na kojem će se, možda, pojaviti važan ministar ili neki od njegovih važnih pomoćnika s kojim će biti ‘ljudi smo, dogovorit ćemo se‘. Nije literarno, ali je životno pa ću ponoviti: ‘Hajde da prvo to riješimo, nećemo propasti ako se danas ne organiziramo.‘ I nakon par mjeseci opet, ali sad ozbiljno ‘daj da riješimo ovo sutra ujutro‘. I već znate, kolege kućice crtaju, recept znaju, povez imaju, ali ne znaju što njegova besana noć donosi. Nova genijalna ideja o novom tržištu, proizvodu, klijentu zbog koje on jedva čeka da svane i s njima je podijeli. I ponovno ću napisati ono što se više i ne izgovara jer svi znaju mantru: ‘Hajde da prvo to riješimo, nećemo propasti ako se danas ne organiziramo.‘ Oni pametniji, nakon nekoliko crtanja, shvaćaju da će i ta igra proći i nova uskoro doći.
Što da radi, što da radi ovaj fant?
On shvaća da nema vremena i da ovi njegovi to ne znaju, a da ima stručnjaka ili za sustav ili za ljudske resurse ili džokera iz starih vremena, pravnika. I poziva ga na ozbiljan petominutni razgovor. Objasni mu ozbiljnost situacije, napomene mu da je odlučan i da je krajnje vrijeme za novu sistematizaciju, da je pomno i nakon duga promišljanja izabrana osoba koja ima njegovo puno povjerenje i potporu, čak upotrijebi riječ ‘ovlasti‘, i da očekuje, u razumnom roku od tjedan do dva, prijedlog nove organizacije. Sugovornik shvaća ozbiljnost situacije, gutajući knedlu zahvaljuje na povjerenju i povlači se u svoje odaje. Trudeći se da svoje bogato iskustvo obogati, po internetu traži rješenja brinući se kako da ta uspješna rješenja uskladi s ovlastima. Glavni mu, kad zahvaljujući važnosti dodijeljenog zadatka uspije doći do njega, proširuje zadatke i produljuje rok. Dogovore se da prava sistematizacija mora uključiti i opis poslova. I nastaju mnogi, mnogi papiri u kojima je do detalja opisano što bi trebao svatko raditi. I nije pitanje hoće li, nego kad će prestati i ta igra. Kod nekih ona može prerasti u igru fanta. Sklapa se ugovor s ekspertnom kućom, stranom ili domaćom.
Elaborat koji nastane mora biti najopsežniji od svih koji su se dotad pojavili na stolu bivšega generalnog direktora koji se sada zove predsjednik i koji se jedini pravi da razumije što u njemu piše.
Jamstvo da je to napokon prava igra jest to što se u nju uključuju iskustvo i mladost. Iskustvo u obliku etablirane osobe (jednina), bivšega visokopozicioniranog činovnika u nekoj od tranzicijskih vlada koji se ukazuje pri potpisivanju ugovora, a mladost jer eksperti (množina) koji provode ugovor zadovoljavaju uvjet da imaju manje godina od tvrtke. Elaborat koji nastane mora biti najopsežniji od svih koji su se dotad pojavili na stolu bivšega generalnog direktora koji se sada zove predsjednik i koji se jedini pravi da razumije što u njemu piše. Svi – bivši prodavači, a sada menadžeri prodaje; referenti nabave, a sada menadžeri nabave; spremačice, a sada menadžerice spremanja; uglas se ponose titulom koju su dobili sigurni da će se tako ponašati ‘kad se stvore uvjeti‘.
Što će biti na kraju
Neki neće nikad odrasti i nastavit će se igrati. Oni koji su se sami postavili na prvo mjesto, igrat će sve te igre s jednom igračkom. Oni koje su drugi postavili, bit će s vremenom postavljeni na drugo mjesto i mijenjat će igračke s nekima sličnima sebi. Sve dok jednog dana ne zaključe da se ‘igračka sama pokvarila‘ i da je igra gotova. Jer, kraj igre neizbježan je i nije pitanje hoće li propasti, nego kada će ako na vrijeme ne shvate koliko je organizacija važna i da je sa suradnicima moraju i osmisliti i provesti. Da ne mogu drugi za njih crtati kockice, već ih mogu naučiti upravljačkom zanatu, dakle i kako se postavlja organizacijska struktura. I da će znak da su odrasli biti to što će nadležnost, ovlasti i odgovornosti preispitivati, prilagoditi i katkad mijenjati umjesto da vode operativne poslove onih kojima ovlasti i odgovornosti nisu jasne. Da će se uvjeti stvoriti kad ih oni stvore.
Autor: Boris Vukić