Jedan naš veliki autoprijevoznik požalio mi se na MUP-ov sustav kažnjavanja vozača. Kaže, njegova vozača kazni policija, a vrlo brzo nakon prekršaja i na adresu tvrtke stigne kazna koju mora platiti. Smatra da to nije korektno. Nedavno mu je vozač kažnjen zbog pretovarenosti, čime se oštećuju ceste. Odmah sam se sjetio davnog razgovora s pristalicom liberalne ekonomije koji je upozorio da je pretovar vozila prekršaj za koji se kažnjavaju samo prijevoznici i vozači.
- A odgovornost za to trebali bi snositi i naručitelji prijevoza, jer najčešće imaju bolju mogućnost provjere stvarne mase tereta. Na taj bi se način pridonijelo manjem oštećenju javnih i nerazvrstanih cesta te povećanju sigurnosti cestovnog prometa - rekao mi je moj liberalni sugovornik jednom. Malo sam razmišljao i ima tu logike i možda bi o tome nadležni trebali raspraviti.
Ima li to smisla?
To je jedna stvar na koju sam htio skrenuti pozornost. Druga je ona na koju je moj sugovornik autoprijevoznik upozorio. Dakle, njegov je vozač kažnjen zbog pretovara, ali veli da kazna nije ništa novo jer se relativno često događa da policija kazni njegove vozače (prekoračio vrijeme vožnje, nije poštovao neki prometni znak ili što već), a onda stigne posebno kazna i za njegovu tvrtku.
- I sad ja tebe pitam ima li to smisla. On dobije kaznu, a onda i meni dođe kazna, koja je mnogo veća nego njegova. A što bih sad ja trebao, sjesti u kabinu i zajedno sa svojim vozačem na put. On je taj koji treba paziti, on je zadužio kamion - jadao se moj sugovornik.
Inače, o visini kazne nije htio govoriti, ali članak 154. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jasno kaže da će u slučaju pretovarenosti vozač biti kažnjen s 500 kuna, a pravna osoba u iznosu od pet tisuća do 15 tisuća kuna. Povrh toga, za taj će prekršaj biti kažnjena i odgovorna osoba u pravnoj osobi od 1500 do pet tisuća kuna. Dakle, kazne baš i nisu male za tvrtku i direktore, pa ako znamo da svako malo policija (vjerujem najčešće s pravom) kažnjava vozače, onda to za tvrtku s mnogo vozila baš i nije ugodna situacija.
Razmišljao sam o stajalištu meni inače vrlo dragog sugovornika i mislim da ipak ima pravo. Zaista, pa tko će kontrolirati vozača? Ako njemu nije problem što će izgubiti 500 kuna, onda tvrtka ima problem s njim. Pisci zakona vjerojatno su mislili da će i tvrtka kažnjavati svoje vozače ne bi li ih na taj način disciplinirala, ako im već nije dovoljna kazna koju sami plaćaju. Ipak, razmislimo malo, tvrtka sigurno neće moći vozača kazniti s 15 tisuća kuna kako bi naplatila kaznu koju ona mora platiti, što znači da, ako ga i kazni, opet će to biti simbolično. Osim toga, vozač će se jednostavno pokupiti i otići u drugu tvrtku, pogotovo danas kada ih autoprijevozničke tvrtke traže.
Kompromis
Možda je rješenje u tome da se kazne za poduzetnike ukinu jer oni zaista ne mogu odgovarati za postupke vozača za vrijeme vožnje, a ni poduzetnici vozačima, kako mi objašnjava sugovornik, ne mogu ništa. No možda postoji i kompromisno rješenje, a to je da se izjednače kazne vozača i njihovih tvrtki ili da kazna za tvrtku bude tek nešto veća, možda dvostruko, a ne kao u ovom slučaju čak 30 puta veća. U tom slučaju poduzetnik bi mogao (ako želi, odnosno u internom bi pravilniku postojala ta mogućnost) kazniti i vozača da (barem dijelom) nadoknadi kaznu koju je pretrpjela tvrtka.
- To je vrlo važno urediti zakonski jer ovako kako je sada nije korektno prema autoprijevoznicima - kaže moj sugovornik autoprijevoznik. Ne znam čita li u MUP-u netko ovo što naškrabam, a ako slučajno čita, bilo bi dobro da se razmisli o svemu iznesenom. A i autoprijevoznici bi mogli preko svojih udruženja napraviti legitiman pritisak na vlasti da se barem razmotre njihovi prijedlozi.
POST SCRIPTUM
U prošloj ‘Pravdi‘ izvijestili smo o aktivnostima trojice predsjednika (kućnog savjeta) Tomice, Tina i Edisa kako bi se riješio problem ugradnje turbobojlera koji se više ne smiju uvoziti i proizvoditi u Hrvatskoj. Ipak, trojica predsjednika boravila su u službenom posjetu Carinskoj upravi i ondje im je rečeno da postoji rješenje za one koji žele ugraditi turbobojlere. Iz CU-a je poručeno da ‘proizvodi koji nisu namijenjeni stavljanju na tržište (što se podrazumijeva da su proizvodi koje fizička osoba uvozi za osobne potrebe) ne podliježu propisima EU‘, pa tako ni turbobojler. Znači, jeftinije je skoknuti do BiH ili Srbije nego financirati ugradnju bojlera i susjedima.