Ova priča trebala bi biti upozorenje svima onima koji se bave prodajom robe na oglasnim portalima. Naletio sam na susjeda koji prodaje nekakvu robu putem oglasa; dobio je poziv od Carinske uprave ‘radi prikupljanja obavijesti i relevantne dokumentacije potrebne za provedbu inspekcijskog nadzora u predmetu kontrole zakonitosti obavljanja djelatnosti‘ na susjedovoj adresi.
>>> Pravda za sve: Zbog jamstva na naličju mjenice tvrtka će ostati bez tri milijuna kuna
Nije mi htio reći koliko je kažnjen, pokazao mi je samo poziv, ali ne i rješenje. Nije mi jasno zašto, ali jasno mi je da me je zaustavio kako bi svalio drvlje i kamenje na Carinsku upravu; oni su ovakvi te oni su onakvi. Kaže mi: ‘Ti bi trebao pisati o ovome!‘ U početku nisam htio ništa komentirati jer sam shvatio da je toliko ljut da mu je iluzorno bilo što objašnjavati, no kako je razgovor odmicao, polako sam mu počeo nametati temu o tome jesu li baš iz Carinske uprave takvi zlikovci kao što on misli.
– Čuj, nemoj se ljutiti, ali ako ti prodaješ robu jeftinije nego u trgovini, ipak konkuriraš trgovinama – rekoh mu.
Teške kazne
On se, ne bez ironije, grohotom nasmijao na to upitavši me koja je on to konkurencija s nešto malo robe koju prodaje putem oglasa. Priznao sam mu da ima pravo, iako baš i ne znam o kojoj je količini robe riječ, no očito su ga iz Carine zvali zato što se oglašavao u kontinuitetu. Ipak, dopustio mi je da na papir prepišem poziv kako bih provjerio propis na koji se Carinska uprava poziva.
Čitajući propis jasno je da Carinska uprava (tj. njezin područni ured) ima pravo jer u članku 5., st. 1., podstavku 3. Zakona o zabrani i sprečavanja neregistrirane djelatnosti (NN 61/11) piše da se kao obavljanje neregistrirane djelatnosti smatra i to ‘kad fizička osoba obavlja djelatnost koju nije registrirala kod nadležnog tijela ili prijavila poreznim tijelima‘.
>>> Pravda za sve: Najbolji je precizan ugovor o zabrani prelaska radnika konkurentima
Uz to je vezan i prekršaj (čl. 10., st. 3.) u kojem stoji da će se kazniti fizička osoba s deset do trideset tisuća kuna za obavljanje neprijavljene djelatnosti poreznim tijelima (to je vezano za članak 5.), a osim toga fizička osoba će se kazniti još s pet do deset tisuća kuna ako ‘objavljuje, nudi, odnosno reklamira obavljanje djelatnosti‘ (st. 8.) te će mu se kao zaštita mjera ‘obvezno oduzeti predmet koji je bio namijenjen ili uporabljen za počinjenje prekršaja ili je nastao počinjenjem prekršaja. Osim zaštitne mjere oduzimanja predmeta, oduzet će se i imovinska korist ostvarena prekršajem.‘
Utemeljena krivnja
Ako su sve ovo primijenili na mom susjedu, a vrlo je moguće da jesu s obzirom na na jake izljeve ljutnje te riječi kojima je opisivao carinike, onda je susjed pretrpio golemu štetu. Naravno, i on je iskoristio priliku da prigovori kako godinama Todoriću i mnogo većim facama omraženi poreznici nisu pokucali na vrata, a pretpostavljam, dragi čitatelji, da će i među vama biti onih koji će reći: ‘Što diraju čovjeka, zarađuje za kruh, neka love krupne ribe.‘
Ja ipak ne mislim tako. Prije svega, istina je da moj susjed nije neka konkurencija trgovinama, ali tisuće takvih susjeda svakako jesu. Drugo, istina je da Todoriću i drugim krupnijim ribama poreznici nisu godinama pokucali na vrata (ili jesu, ali pro forme, ništa ne nalazeći), ali to ne znači da bismo trebali podupirati tezu da i švercerima treba progledati kroz prste. Baš sam detaljno proučio spomenuti zakon i nema dvojbe da moj susjed nema pravo.
I na kraju, u čl. 7., st. 4. piše: ‘Organizacija za oglašavanja obvezna je tijelima iz članka 8. ovoga Zakona na njihov zahtjev dati na uvid podatke o naručitelju oglasa‘. Tako carinici dolaze do podataka o švercerima, što bi im trebalo biti upozorenje jer su u Carinskoj upravi očito odlučili i na taj način pratiti prodaju robe i usluga.
POST SCRIPTUM Šverc robe može biti unosan. Moj prijatelj Miro 90-ih je godina redovito išao u u talijansko mjesto Monfalcone, odnosno u tamošnji Mercatone prije negoli je ta trgovina otvorena i u Zagrebu. Prodavao je sprave za vježbanje, mobitele i čudio sam se kako jednostavno prolazi carinu. Nekim bi carinicima donio mobitel... Jednom kad sam i ja išao s njim, kupio sam dva mobitela, za sebe i meni tada dragu osobu. Nevjerojatno, ali istinito, Miro ništa nije platio, a meni su izašli u susret naplativši carinu za samo jedan mobitel. Drugi put sam odlučio ići s njim samo na izlet; na povratku Miro je opet izmislio priču kako robu kupuje za sebe, a ja sam u Sloveniji platio kaznu jer nisam bio vezan.