Zakonu o trgovačkim društvima postoji jedna čudna odredba za koju ne vidim nikakvog smisla, a ne vidi ga ni državni službenik koji mi je ukazao na nju. Riječ je o članku 38., u kojem se govori o promjeni sjedišta tvrtke i u kojem se država opet upliće bez ikakve potrebe.
U stavku 1. članka, koji nije sporan, kaže se: ‘Trgovačko društvo može promijeniti sjedište na način određen izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva.‘ No kada je u pitanju inozemstvo, postoji dodatna obveza (stavak 2.): ‘Za prijenos sjedišta trgovačkoga društva u inozemstvo potrebna je prethodna suglasnost Ministarstva financija.‘ Koji su razlozi Ta odredba nije jasna nikome; pokušao sam to saznati u Ministarstvu financija, zvao sam i bivšeg ministra Borisa Lalovca, ali nisam uspio dobiti informaciju. Ipak, državni službenik koji je inače vatreni zagovaratelj liberalizacije gospodarstva smatra da ta odredba samo može odmoći tvrtki, a nikako pomoći državi. Zato on smatra da je treba ukloniti.
Meni se isto to čini logičnim jer je tu riječ o privatnim tvrtkama koje slobodno mogu (barem bi trebale) odlučivati gdje će im biti sjedište, pa ako žele i u drugoj državi. Netko bi možda pomislio da bi ta odredba mogla biti korisna za državne tvrtke jer se mora pitati država o tome, ali ni to nema smisla jer država (putem ministarstva koja upravljaju tvrtkama) ionako odlučuje hoće li prenijeti sjedište svoje tvrtke u inozemstvo.
Jedino na što bi mogla upućivati odredba pitanje je ili nacionalne sigurnosti ili eventualne procjene da je tvrtka od strateške važnosti za državu, ali najlogičnije mi je to da je razlog moguće izbjegavanje plaćanja poreza tvrtke koja namjerava preseliti u inozemstvo. Ipak, budimo realni, tvrtka koja promijeni sjedište nije nova tvrtka, nego ista s novim sjedištem i uvijek se može izganjati, doduše dužim putem, plaćanje zaostalog poreza.
Uzmimo za primjer Gorup grupu. Što da je Božidar Gorup odlučio promijeniti sjedište iz Klanjeca, primjerice odmah preko Sutle u susjedno slovensko mjesto Bizeljsko i da nije imao obvezu tražiti suglasnost Ministarstva financija. Ostao bi dug, ali preko Sutle ne bi mogao prenijeti i svoje nekretnine, pa bi se barem dio poreznog duga naplatio. No on nije promijenio sjedište, a dug je i dalje ostao i opet će se država (i vjerovnici) naplatiti koliko budu mogli. Dakle, niti bi se Gorupu isplatilo bježati mijenjajući sjedište tvrtke, niti bi država nešto bitno izgubila.
Dovoljna je obavijest
Ta obveza tvrtke prema državi može, kako sam naveo, samo odmoći tvrtki. Pretpostavimo da želi zbog nekog razloga što prije promijeniti sjedište; ona mora podnijeti zahtjev, pa čekati da se to riješi i praktično ovisiti o milosti osobe koja je zadužena za taj predmet da to riješi što je prije moguće. Tu bi odredbu trebalo promijeniti, nema sumnje, a ako je državu strah da će izgubiti novac, mislim da u Lideru imamo rješenje i za to. Naime, zašto umjesto obvezne suglasnosti Ministarstva financija ne bi bila obveza tvrtke da nakon odluke odmah samo obavijesti Ministarstvo da se seli u inozemstvo i nastavi proceduru registracije u drugoj zemlji. Za to vrijeme može se provjeriti postoji li porezni dug ili možda čak i dug vjerovnicima, pa ako postoji, tek bi tad država imala pravo zaustaviti preseljenje.
Nitko ne poštuje zakon
Državni službenik koji me je upozorio na zakonsku odredbu obveze suglasnosti Ministarstva financija pri preseljenju sjedišta u drugu zemlju kao potvrdu da je riječ o nepotrebnoj obvezi koja zamara poduzetnike naveo je da se te odredbe ionako nijedna tvrtka dosad nije držala. To znači da one tvrtke koje su se preselile nisu ispunile svoju zakonsku obvezu, vjerojatno zato što nisu ni znale za nju, ali, još važnije, to znači da ni u Ministarstvu financija baš previše ne mare za to. Vjerojatno imaju isto mišljenje o takvoj obvezi ili pak ni oni nemaju pojma da takva obveza postoji. Ipak, valja upozoriti tvrtke koje su se preselile u inozemstvo ili to imaju u planu, da takva zakonska obveza postoji. One koje su to već učinile, bilo bi dobro da provjere što sad učiniti; one koje planiraju, neka ispune zakonsku obvezu nadajući se da će biti ukinuta.