U Zagrebu je u subotu, u 74. godini života, nakon duge i teške bolesti, umro hrvatski novinar, književnik, scenarist i filmaš Pero Kvesić.
Rodio se u Zagrebu 1950. godine. Od svoje pete do četrnaeste godine živio je s obitelji u Bjelovaru, koji je grad njegova djetinjstva. Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija bio je urednik u ‘Omladinskom tjedniku‘, ‘Studentskom listu‘ i ‘Tjednom listu omladine‘, a bio je i u ekipi koja je pokrenula omladinski klub Jabuka. Nakon dužeg boravka u SAD-u bio je glavni urednik omladinskog lista ‘Polet‘ i časopisa ‘Pitanja‘.
U sedamdesetim godinama je redovno surađivao u magazinu ‘Start‘. U 1980-im bio je samostalni umjetnik, četiri godine bio je tajnik Društva književnika Hrvatske, pokrenuo biblioteku i časopis ‘Quorum‘.
Objavio je velik broj proznih djela među kojima su najpoznatije zbirke pripovjedaka ‘Uvod u Peru K.‘ (1975.), ‘Mladi K.‘ (1983.), ‘Uspomene urednika erotskog magazina‘ (2003.) i ‘Vrijeme rata i razonode‘ (2014.), te romane ‘Što mi rade i što im radim‘ (1984.), ‘Rent-a-car express‘ (2000.) i ‘Stjecaj okolnosti‘ (2002.). Objavio je i nekoliko zbirki pjesama te nekoliko romana za djecu i slikovnica.
Možda posljednji tekst objavljen o Peri Kvesiću bio jeu časopisu Kupa, Petrinja, Listopad 2022., u tekstu Đure Tadića – Polet – mit koji se opire zaboravu.
U nastavku prenosimo tekst Đure Tadića, nekadašnjeg direktora CDD-a, izdavača kultnog omladinskog lista Polet, sjećanja na Peru Kvesića.
‘Prizivajući sjećanja za ovu priču, poželio sam čuti nekoliko suradnika iz tog davnog (zaista davnog) vremena, među njima i Peru Kvesića, prvog urednika Poleta, s kojim sam počeo pobliže surađivati pri dolasku u CDD, početkom 1981. Bio je tada glavni urednik Pitanja na odlasku, ali je još dosta dugo surađivao na raznim poslovima. Od prvog susreta smo se skužili i prihvatili i taj odnos je ostao trajno. Poslije mog odlaska iz CDD-a, povremeno bi se čuli, još rjeđe susreli. Ovom prilikom htjeo sam pitati za njegovo sjećanje na početak „Poleta“ na prvi broj, njegovo viđenje toga vremena danas. Godinama se zapravo nismo čuli, a započeli smo razgovor kao da smo jučer izašli iza Savske 5. Prvo me pita: jesi li zdrav? U redu je, kažem, približno znajući njegovo stanje. On nastavlja: „Znaš, ja sam ti u staračkom domu. Zadnju godinu proveo sam u pet bolnica. Sada sam potpuno nepokretan, u ležećem položaju. Ne mogu čašu vode dohvatiti ako je udaljena 10 cm od kreveta. Ne mogu ništa sa računalom. Sada mi je jedini životni cilj sjesti u invalidska kolica, da se mogu služiti računalom i kretati…“
Šta da ga nakon toga pitam o „Poletu“, o knjigama, o bilo čemu?
Ali pitam, a uz ispriku za malo otežan govor, Pero priča istom mentalnom jasnoćom i lucidnošću koju poznajemo desetljećima. S ushićenjem govori o pripremi za prvi broj „Poleta“ o ekipi s kojom je počeo, o koncepciji, o pojedincima koji su dobro ili loše utjecali na stvaranje „Poleta“. Govori mi o mladom znanstveniku koji je studirao u Budimpešti i doktorirao na temu „Omladinska štampa u Jugoslaviji“. S njim je na tu temu razgovarao desetak puta. Zove se Marko Zubak, saznao sam poslije, zaposlen je, zamislite, u Opatičkoj 10, u Hrvatskom institutu za povijest. Knjiga je objavljena na engleskom jeziku. Kaže da je to jedinstven slučaj u svijetu, da su novine za mlade stvarali mladi. Bilo je u svijetu novina za mlade koji su uređivali i pisali profesionalni novinari.
Priča mi o periodu života kada je bio stigmatiziran, sredinom osamdesetih, povodom čuvene priče o Bijeloj knjizi i Stipi Šuvaru. Za one koji ne znaju tu priču, radilo se o jednoj raspravi u CKSK Hrvatske na temu pojave nacionalizma u Jugoslaviji, gdje su navedene knjige, pisci, kazališne predstave koje podstiču nacionalizam. Ti materijali su objavljeni u jednoj knjizi s bijelim koricama i tako je nastala fama o bijeloj knjizi. Pero Kvesić je surađivao sa Šuvarom na tim materijalima i tako zaradio etiketu dogmatskog cenzora kulturnog stvaralaštva. Kakva blasfemija.
Kvesić se upravo u svojim knjigama poigrava sa svim dogmama, očekivanim ishodima. Posljedice su godine bez mogućnosti zaposlenja, objavljivanja, bez prihoda.
Devedesete su za mene počele osamdesetih, osam godina bez stalnih prihoda; bilo je dana kad nisam imao za kavu… Bio sam ilegalac u svom gradu…
Danima me progoni Perina priča. Znam puno zajedničkih poznanika iz novinarskih, književnih, političkih krugova, zar nitko da čovjeku pruži ruku?
Pozdravljamo se nakon sat vremena razgovora. Pero je uvjeren da će ostvariti svoj životni cilj, da će sjesti u invalidska kolica, za svoj kompjutor, s napomenom da mu pošaljem tekst o Poletu.‘