Vikend smo izmislili na isti način kako smo izmislili i tjedan. Zemlja se okreće oko Sunca što traje 365.25 dana. Sunce izlazi i zalazi, što traje 24 sata. Međutim, tjedan je ljudska izmišljotina, apstraktna ideja o vremenu koje prolazi koje nema utemeljenja u prirodnim pojavama. Ta nam apstraktna ideja omogućava da živimo u ciklusu od 7 dana, od kojih najviše volimo ona posljednja dva - vikend.
Pa kako je onda nastao vikend? Prije odgovora na to pitanje, evo nekoliko misli renomirane novinarke i autorice knjige "The Weekend Effect" Katrine Onstad, koja je napisala i opisala kako je nastao, a onda i nestao vikend.
Velika većina radnika nije se pojavljivala ponedjeljkom na poslu jer su bili mamurni od pijanki u pubu, umorni od boksa ili klađenja na borbe pasa. Plaću su dobivali subotom, morali su se pojaviti na misi nedjeljom, pa su nedjelju poslijepodne i ponedjeljak koristili za svoju razonodu.
- Zlorabimo vrijeme, pretvorili smo ga u svojeg neprijatelja. Nastojimo upravljati vremenom, kontrolirati ga, biti od vremena brži. Koristimo se svojim super brzim mobitelima, dizalima, dostavama na kućnu adresu, kako bi vrijeme skratili za svaku sekundu. Efikasnost, to je riječ vodilja korporativne Amerike, piše Onstad.
Vrijeme, nekoć davno, nije bilo toliko rigidno. Drevne kulture, poput Maya, vrijeme su smatrali kotačem, smatrali su kako im se životi ponavljaju, a kotač vremena uvijek okreće.
U judeokršćanskoj kulturi odlučeno je kako je vrijeme linearno, počevši od trenutka kreacije do kraja vremena. Ta je ideja pustila korijene iako je daleko dosadnija od ideje da je vrijeme poput kotača.
Biti efikasan znači kako želite pobijediti vrijeme prije no što vrijeme pobijedi vas. Usporiti, prestati se boriti s vremenom, znači odustati. Nikada ne uživati u vikendu, biti stalno aktivan čak i tada je postala poželjna osobina, nastavlja Onstad pa pita; Zašto je tomu tako?
Prvoklasno političko pitanje
Ne tako davno, pitanje vremena za odmor, slobodnog vremena, bilo je prvoklasno političko pitanje. Američki radnici koji su se borili za svoja prava, nisu se (odmah) žalili na radne uvjete, na eksploataciju djece, na visinu plaća, već su nastojali izboriti osmosatno radno vrijeme i dane odmora.
Industrijska je revolucija promijenila svijet rada i stvari su postale još gore. Nova je mašinerija zahtijevala stalnu prisutnost, kako bi se izbjegli suvišni troškovi i gašenje pa ponovno paljenje pogona. Tvornice bez prozora. Štakori posvuda. Djeca sa deformitetima od rada u pogonima za preradu pamuka. Rad pod svjetlom dana i svjetlom svijeće, noću.
Sat je postao glavni šef
Prije su ljudi završavali svoje poslove prema satu prirode. Poljoprivrednik sukladno mijenama godišnjih doba, ribar prema mijeni plime i oseke. Međutim, industrijalizacija je uvela satove koji su mjerili početak i kraj. Mjera uspjeha postalo je koliko rada i snage je moguće izvući iz radnika, u zadanom vremenskom okviru. Vrijeme je dobilo vrijednost u dolaru. Postalo je roba koju nije mudro rasipati, a kazaljke na tvorničkim satovima znale su misteriozno pokazivati više ili manje vremena.
Šefovi su krali prekovremene sate radnicima, koji su se bojali nositi vlastite satove. U memoarima jednog radnika iz 1850. zabilježeno je kako nije bilo neobično da radnik, koji je znao ponešto o satovima i tome kako se mjeri vrijeme, dobije otkaz.
Ponedjeljak je originalni vikend
Prije no što je vikend postao služben, mnogi su ga radnici uzimali samovoljno. Krajem osamnaestog, sve do sredine devetnaestog stoljeća veliki broj zaposlenika nije se pojavljivao na poslu ponedjeljkom. Tvrdili su da im tako vjera nalaže, iako ne postoji nikakva svetkovina koja je povezana sa ponedjeljkom. Benjamin Franklin hvalio se kao je dobio promaknuće samo zato što se ponedjeljkom pojavio na poslu.
U vrijeme Velike depresije, 1929. godine, brojne su se tvornice okrenule petodnevnom radnom tjednu, jer je skraćeno radno vrijeme značilo manje posla za zaposlene, a više posla za one koji rade povremeno.
Velika većina radnika nije se pojavljivala ponedjeljkom na poslu jer su bili mamurni od pijanki u pubu, umorni od boksa ili klađenja na borbe pasa. Plaću su dobivali subotom, morali su se pojaviti na misi nedjeljom, pa su nedjelju poslijepodne i ponedjeljak koristili za svoju razonodu. Ideja da spiskaju zarađeni novac vikendom tako se zadržala do danas. Amerikanci najviše novca potroše petkom i subotom, a najmanje ponedjeljkom ili utorkom.
Nisko plaćeni radnici bili su spremni odreći se dnevnice samo kako bi spojili dva dana za odmor. Isti kompromis radimo i danas. Kako je neplaćeni ponedjeljak postao problem, radnicima je ponuđeno skraćeno i plaćeno radno vrijeme subotom, što su objeručke prihvatili.
Sveti je ponedjeljak tako nestao iz britanske povijesti, 1870-ih, a na njegovo je mjesto došla "skraćena subota" i slobodna nedjelja.
Doprinos kapitalizmu Henryja Forda
Jedan od najznačajnijih sila koje su fiksirale vikend je automobilski tajkun Henry Ford. Njegova odluka da radnicima podigne dnevnicu s 2.34 dolara na 5 dolara na dan bila je prava senzacija.
Stotine su se prijavile za rad u njegovim tvornicama, policija je vodenim topom morala smirivati rulju.
Međutim, nije socijalna osjetljivost ono što je potaknulo Forda na ovakav potez, već savjet njegovog zamjenika Jamesa Couzensa koji je rekao kako bi veće dnevnice, osim što bi potaknule produktivnost, bile odličan PR za tvrtku, ujedno potaknule i veću potrošnju radnika na, primjerice, kupovinu automobila.
Kada je 1926. uvodio petodnevni radni tjedan, Ford je istaknuo kako ljudi koji imaju više slobodnog vremena imaju i više odjeće i veću potrebu koristiti sredstva za prijevoz. Tako je Ford, vjerojatno sasvim slučajno, artikulirao kontradikciju koja leži u samom srcu vikenda, kakvog poznajemo danas: to je vrijeme odmora i vrijeme za konzumaciju.
Marksisti bi rekli kako je vikend mrkva iza koje stoji batina poslodavca, pomoću koje se nastavlja eksploatacija radništva. Najbolje je to sročio ekonomist John Kenneth Galbraith, rekavši kako je glavni cilj produktivnosti i biznisa stvoriti želju koju težimo ispuniti, a vrijeme za ispunjavanje želja je upravo vikend.
Sve je to, vjerojatno točno, ali vikend ne počiva isključivo na želji da idemo u kupovinu. Vikende koristimo kako bismo proveli vrijeme sa ljudima koje volimo ili možda u potpunoj samoći. Međutim, ono što je zacementiralo vikend kao dvodnevni odmor nema veze sa romantikom.
Depra
U vrijeme Velike depresije, 1929. godine, brojne su se tvornice okrenule petodnevnom radnom tjednu, jer je skraćeno radno vrijeme značilo manje posla za zaposlene, a više posla za one koji rade povremeno.
Ideja je to koja postoji i danas, u pojedini europskim zemljama. Tako je, primjerice, u Njemačkoj, kada je 2008. izbila financijska kriza, implementiran program nazvan ‘Kurzarbeit‘, što znači manje radnih sati.
Amerikanci su iskusili kako je to kada radiš manje i, gle čuda, svidjelo im se. To su prijetili i američki političari. S Rooseveltom na izlasku, izglasan je Akt o pravednom radničkom standardu, 1938. Amerikancima je zagarantirano osmosatno radno vrijeme i četrdeset radnih sati tjedno.
Dobrodošao, vikend!
Vikend se proširio diljem svijeta u narednih nekoliko desetljeća, do 1955. postao je uobičajen u Velikoj Britaniji, SAD-u, Kanadi, ostalim zemljama Europe.
Na Bliskom istoku, petak i subota postali su dani odmora, vikend, u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Zemlje Golfskog zaljeva i sjevera Afrike, rezervirale su četvrtak i petak za odmor. Oman je 2013. godine, vikend s četvrtka na petak, prebacio na petak i subotu.
U Izraelu i dalje traju rasprave o tome kada je zapravo vikend. Za sada, to je jedan i pol dan koji se odnosi na Sabat, dakle petak popodne i subota. Ortodoksni židovi i dalje bacaju kamenje na svoje sugrađane koji subotom putuju autobusima ili rade, ali sve je glasnija ona grupa koja smatra kako treba odrediti dvodnevni odmor, vikend, petkom i subotom, kako bi se zadovoljile potrebe većine.
Bez obzira radi li se o pritisku posla ili je riječ o vjerskim uvjerenjima, činjenica je kako je vikend neophodan za odmor duše.
Nakon više stoljeća borbe, prolijevanja krvi, rasprava i dogmi, vikend bi doista trebao biti shvaćen kao neotuđivo pravo. Međutim, događa nam se upravo suprotno. Za stvaranje vikenda bila su potrebna stoljeća, a za oduzimanje, samo jedno, neki bi rekli neoliberalno desetljeće.
