U želji da se izbjegne opstrukcija dostave i odgodi provedba nepovoljnog rješenja, donesena je odredba na štetu pravne sigurnosti. Tako se dostava zemljišnoknjižnog pismena smatra obavljenom ako je spušteno u poštanski sandučić. Ne preuzmete li ga u 30 dana – ode rok za žalbu
Slučaj koji je povod ovom tekstu u raznim se varijantama ponavlja vrlo često. Jedna osoba ima stan u Zagrebu gdje joj je i prebivalište i vikendicu na otoku Braču. U jednom trenutku uoči proteklog ljeta odlučila je otići na Brač. Kada se vratila u Zagreb tijekom kolovoza, otkrila je ostavljenu poruku u poštanskom sandučiću sa za nju negativnim zemljišnoknjižnim rješenjem. Uložila je prigovor, ali pokazalo se da je s njim zakasnila. Naime, dostava se smatra obavljenom kada protekne rok od 30 dana od ostavljanja obavijesti u sandučiću, a dostavljač nema nikakvu obvezu raspitati se gdje je osoba kojoj treba nešto dostaviti. Isto se može dogoditi i ako morate na službeni put, u bolnicu... Rok je prošao i tu ne pomažu ispričnice.
U dobroj namjeri, ali...
Nije sporno da je pitanje dostave rak-rana našega pravnog sustava i da postoji čitav niz slučajeva koji su za ‘Guinnessovu knjigu rekorda‘, najviše kod ovrhe, gdje se zna i godinama pokušavati obaviti dostavu, a ovrha čeka li, čeka... No zbog slučajeva kada se očito izigrava dostava rješenja ne bi li se odgodilo njegovo provođenje, ne bi se smjelo ići na štetu pravne sigurnosti, a upravo se to dogodilo. U velikoj i razumljivoj želji da se izbjegnu opstrukcije ili samo neozbiljan pristup u vezi s dostavom usvojeno je rješenje (čl. 120 Zakona o zemljišnim knjigama) koje izravno ide na štetu pravne sigurnosti i pravnih subjekata (posebno fizičkih osoba) koji primjerice odu na godišnji odmor ili liječenje dulje od 40 dana i imaju tu nesreću da se na početku tijeka tog roka dogodi pokušaj dostave zemljišnoknjižnog pismena.
Ako netko možda misli da su to dugi rokovi koji će se u praksi odnositi na malo osoba, podsjećamo samo da svatko tko ima maksimalnu duljinu godišnjeg odmora (u koju se ne računaju neradni dani, i to ne samo blagdani nego i subote i nedjelje) ima velike izglede trpjeti od toga zakonskog rješenja, da o bolovanjima i ne govorimo (a svako bolovanje prekida tijek godišnjeg odmora). Tome treba dodati i brojne umirovljenike, ali i one koji u novije vrijeme u Zagrebu i Splitu napuštaju svoje stanove cijelo ljeto i borave na nekoj jeftinijoj lokaciji. Uostalom, nije u pravnom smislu važno odnosi li se na jednog, troje ili tisuće ljudi.
A obveza dostavljača?
Dostavljači su profesionalci i to nije sporno. Ako su profesionalci, onda ih obvezuje i Zakon o obveznim odnosima i to posebno čl. 10. koji određuje što je to pažnja dobrog stručnjaka. Za profesionalca bi to trebalo značiti da, kada se dostavlja sudsko pismeno s oznakom Z, zna koje su posljedice nepreuzimanja ili nepostupanja po obavijesti. Ako je tako, nije jasno zašto u Zakonu o zemljišnim knjigama nije propisano da dostavljač ima obvezu, ne samo u slučaju kad prilikom pokušaja dostave sazna da postoje razlozi zbog kojih pismeno uopće nije moguće uručiti naslovljenoj osobi (npr. nepoznat, odselio, umro), pokušati prikupiti moguće informacije da je primatelj dulje odsutan. Na kraju krajeva, pun poštanski sandučić u pravilu govori da je stanar odsutan već neko vrijeme.
Jasno je da bi takvo zakonsko rješenje dostavljači dočekali ‘na nož‘, a vjerojatno ne bi izdržalo ni provjeru kod Ustavnog suda, ali bi zakonodavac i bez toga trebao valjano promisliti i donijeti odgovarajuću odluku. Primjerice, potaknuti na dostavu elektroničkim putem, ali i temeljito istražiti zakonske odredbe koje već postoje, ali se u pravilu ne primjenjuju. Takva je primjerice obveza onoga tko se ‘nalazi u inozemstvu imenovati punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj i naznačiti njegovu adresu − Ako prijedlog ne sadrži podatak o punomoćniku, sud će isti odbaciti.‘ (čl. 120 a ZZK)
Vjerojatno se mislilo na strance, ali tako nije napisano, a prema našim saznanjima ta se odredba baš i ne poštuje, iako bi strogo pridržavanje te odredbe značilo pravi spas za upravitelje zgrada u odnosu na strane državljane koji su kupili stanove ili apartmane u brojnim turističkim mjestima. A mogla bi se odnositi na sve koji su dulje odsutni, ne samo ako je riječ o putu u inozemstvo.