I u našem pravnom sustavu, kao i u drugim pravnim sustavima, postoji rješenje za sve slučajeve u kojima netko ili neće ili ne može osobno obaviti neku pravnu radnju - to je uređeno pravnim institutom punomoći.
Pritom je važno da riječ mora biti o pravnoj radnji, jer ako bi netko angažirao drugoga da npr. obradi neki vinograd onda to ne bi bila punomoć nego ugovor o djelu, ako bi ga angažirao da sagradi kuću to bi bio ugovor o građenju itd.Osnovni je propis koji uređuje pitanje punomoći Zakon o obveznim odnosima iz 2005. godine i on u odnosu na druge propise ima ulogu tzv. lex generalis. To znači da je uvijek moguće nekim posebnim propisom, ali najmanje iste razine (mora biti riječ o zakonu, a ne primjerice o nekom pravilniku, statutu i slično), propisati drukčije nego što je u Zakonu o obveznim odnosima. Ako takve situacije nema, onda vrijedi rješenje iz Zakona o obveznim odnosima. Naravno, podrazumijeva se i odstupanje od tog zakona, a može biti propisano i propisom više razine odnosno pravne snage (međunarodni ugovor, Ustav).
Brak preko punomoći Onaj tko daje punomoć zove se opunomoćitelj, onaj tko primi punomoć zove se zastupnik ili opunomoćenik. Iako se to iz punomoći u pravilu ne može vidjeti, uvijek iza izdavanja punomoći stoji neki pravni odnos, nešto radi čega se netko odlučio dati punomoć (što je uvijek svojevrstan rizik) ili primiti punomoć. Postoje neke iznimke kod kojih je zastupanje apsolutno zabranjeno, inače načelo je da je uvijek dopušteno. Tako se primjerice ne može sastaviti oporuku preko opunomoćnika, ali je preko njega moguće čak i sklapanje braka.
Da bi netko izdao punomoć mora imati poslovnu sposobnost, dakle nema mogućnosti da maloljetnik ili osoba bez poslovne sposobnosti bude opunomoćitelj. Isto vrijedi i za osobu koja prima punomoć. Treba reći da se događa da se ipak izda punomoć s takvim nedostatkom, ali ako se to i dogodi, ona je bez pravne snage. Tu se pokazuje koliki je problem što javni bilježnici kod ovjere potpisa na punomoći nemaju link na kojemu bi provjerili je li nekome oduzeta poslovna sposobnost (koliko je netko star je razvidno iz osobne iskaznice ili putovnice).
Problemi u praksi Treba naglasiti da punomoć mora imati oblik koji je propisan ili ugovoren za pravni posao za koji je izdana. To znači da je za svaku punomoć glede pravnih poslova o nekretninama (gdje je propisan pisani oblik) obvezan upravo pisani oblik punomoći. Ako je propisan primjerice oblik javnobilježničkog akta (neka darovanja...), onda i punomoć mora biti u tom obliku, a ako netko želi solemnizirani ugovor, onda i punomoć mora biti solemnizirana.
Na kraju, jedna stvar koja je čest problem u praksi. Mnogi olako barataju pojmovima specijalna i opća punomoć. Staro je pravno načelo da naziv nije bitan pa se i ispod naziva specijalne punomoći može kriti ona opća i obrnuto, a razlika je stvarno jako velika. Kod opće punomoći opunomoćenik je ovlašten samo za pravne poslove koji ulaze u redovito poslovanje, a bez posebnog ovlaštenja ne dolazi u obzir preuzimanje mjenične obveze, sklapanje ugovora o jamstvu i nagodbi, kao ni odricanje od bilo kakvog prava bez naknade.
Granica od godine dana No ako netko s valjanom punomoći sklopi uime i za račun drugoga primjerice ugovor o kupoprodaji i odluči predložiti uknjižbu nakon više od godine dana, zemljiošnoknjižni sud odbit će prijedlog osim u slučaju da punomoć baš glasi na podnošenje prijedloga za uknjižbu temeljem konkretnoga pravnog posla. To je uređeno posebnim propisom - Zakonom o zemljišnim knjigama, koji je radi toga jači od Zakona o obveznim odnosima. Unutar godine dana dovoljna je i tzv. opća punomoć, ali, naglašavamo, ne za sklapanje ugovora nego za podnošenje prijedloga za uknjižbu. Ako se u tome pogriješi, posljedice mogu biti katastrofalne jer dok se problem sanira, odnosno osigura nova punomoć, netko drugi može zauzeti tzv. red prvenstva i dobiti prednost.