Živimo u vremenu u kojemu odnos između vjerovnika i dužnika počinje dominirati javnim diskursom, oživljavajući stare uspomene na prezaduženu državu, (ne)zaustavljivu inflaciju, insolventnost te smanjenu osobnu potrošnju.
Neprestano se ispituju rokovi plaćanja i načini osiguravanja tražbina, opravdanost valutne (i zlatne) klauzule, ovršni i stečajni postupak. Dužnike se želi disciplinirati, ali i omogućiti im vraćanje duga, a vjerovnicima se želi ponuditi sigurnost te ih spriječiti u iskorištavanju jačeg položaja. Ako bi se naknadnim reverznim inžinjeringom s pomoću zakonodavne aktivnosti počelo rekonstruirati temeljne probleme društva u nekom vremenu, zasigurno bi se moralo zaključiti da smo u teškom vremenu za dužnike i nesigurnom za vjerovnike.
Ispunjenje prije roka Ipak, unutar privatnopravnog odnosa svakoj strani ostaje mnogo ponuđenih rješenja kako se pozicionirati i koje dopuštene ciljeve pokušati ostvariti. Valja neprestano imati na umu kako se već načelima obveznih odnosa iz članaka 5. i 9. Zakona o obveznim odnosima navodi da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu uz odgovornost za njezino ispunjenje te je k tome dužan surađivati radi njezina potpunog i urednog ispunjenja. Kao zrcalna obveza propisano je da je sudionik u obveznom odnosu u ostvarivanju svog prava dužan suzdržati se od postupaka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze druge strane.
S obzirom na to da strana kojoj tražbina nije ispunjena trpi neizvjesnost, njezin se položaj u prometu običava dodatno osigurati. Procjena potrebnog osiguranja plaćanja pri ulasku u obveznopravni odnos dio je slobode uređenja odnosa uz koji se preporučuje uložiti dodatan napor. Odabir vrste osiguranja ovisit će, među ostalim, o prijašnjim pravnim odnosima i trajanju namjeravanoga, ugovornom položaju, likvidnosti i solventnosti druge strane, vrijednosti potraživanja, mjestu ispunjenja tražbine, primjenjivom pravu, ostavljenom vremenu itd. Ako je narušena početna ravnoteža u pravima i obvezama tako da dužnik nije osigurao ugovoreno osiguranje ili se ono smanjilo, vjerovnik bi mogao zatražiti ispunjenje i prije roka, na što je ovlašten prema odredbi članka 175. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.
Provjera unaprijed Teško je dati ukupan pregled mogućih osiguranja plaćanja jer se mnogo instrumenata i instituta može oblikovati da budu podobni za zadovoljavanje takva cilja. Neki od univerzalnih i čestih u praksi jesu depozit, bankovno jamstvo, zadužnica, mjenica, založno pravo, prijenos radi osiguranja te jamstvo. Vrste osiguranja teško je vrednovati, no u praksi se ipak tipiziraju ona više vrijednosti, poput depozita i bankovnoga jamstva, od onih povezanih s dugotrajnim ostvarenjem. Dodatno, u trenutku odabira važno je ispitati ima li dužnik dovoljno likvidnosti za podmirenje obveza, odnosno je li njegova imovina dovoljno velika da posluži kao osiguranje.
Važno je naglasiti da se o osiguranju može pregovarati i nakon sklapanja ugovora te da se od njega može naknadno odustati. Štoviše, člankom 204. propisano je da odricanje od sredstava kojima je bilo osigurano ispunjenje obveze ne znači vjerovnikovo odricanje od prava na zahtijevanje ispunjenja. Međutim, dužnik koji za zastarjelu obvezu pruži osiguranje naći će se u nepovoljnu položaju. Smatrat će se da je priznao zastarjelu obvezu i tako se odrekao zastare, u skladu s člankom 220. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, ovisno o osiguranju, ni nakon nastupa zastare dužnik koji je pružio osiguranje ne može odbiti zahtjeve vjerovnika. Ako je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom, vjerovnik se može namiriti iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnu knjigu.
Zatezne kamate Dužnik novčane obveze za uredno je ispunjenje osim osiguranjem motiviran obvezom plaćanja zateznuh kamata kao cijene korištenja vjerovnikovim novcem. Treba voditi računa o tome kako je člankom 4. stavkom 1. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza propisano da je ništetna odredba ugovora između poduzetnika (iz djelatnosti bar jednog od poduzetnika - koji se određuju prema poreznim propisima) te poduzetnika i osoba javnog prava kojom se isključuje, ograničava ili uvjetuje pravo vjerovnika na zatezne kamate u slučaju dužnikova zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze. Ipak, kod trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava ostaje mogućnost ugovoranja drukčije stope zateznih kamata, u skladu s člankom 29. stavkom 3. Zakona o obveznim odnosima. Da se takvo ugovaranje promatra restriktivno, vidljivo je iz postavljenih ograničenja u visini stope koja se može ugovoriti i mogućnošću da se tako ugovorena stopa proglasi ništetnom. Na kraju, osim o snazi i pregovaračkoj vještini pojedine ugovorne strane mogućnost ugovaranja osiguranja plaćanja ovisit će o kreiranju primjerenoga, povoljnog i pouzdanog instrumenta.
Autor: Mislav Bradvica