Ove će se godina na dnevnom redu Sabora naći prijedlog novog stečajnog zakona, još jednog pokušaja da se uredi stečajni pravni kaos.
Taj je prijedlog donesen je u skladu s preporukom Europske komisije od 12. ožujka 2014. o novom pristupu stečaju i insolventnosti poduzetnika, što je dokaz toga da je od 1. srpnja 2013. europska pravna stečevina dio hrvatskoga pozitivnog prava. Budući da nije predviđen hitni postupak (što svakako treba pozdraviti), valja očekivati da se predloženi tekst, koji ima dobrih rješenja, još poboljša. Hoće li ta zakonska rješenja napokon unijeti više reda u tu problematiku i urediti važan postupak stečaja u kojem je u dvadesetak godina napravljeno mnogo teško razumljivih propusta koji se vuku još od vremena osamostaljenja i traju do danas?
Iako je u bivšoj državi pitanje stečaja bilo na neki način kozmetičko (što je donekle logično za uvjete društvenog vlasništva) postojao je Zakon o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada, ali i Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji. Kad je 8. listopada 1991. preuzet zakon bivše države (uz odgovarajuće promjene), preuzet je i Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, što nije bila smetnja da se 1994. pri izradi pročišćenog teksta Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji nigdje ne spomene da je riječ o preuzetom zakonu i njegovoj jednoj izmjeni, a ne o zakonu koji bi izvorno i u cijelosti donio hrvatski zakonodavac.
Saborska šlampavost
Lako sve navedeno protumačiti kao dječje bolesti u prvim godinama nove države. Međutim, kad ove godine, 2015., na službenim mrežnim stranicama Hrvatskog sabora pronađemo dnevni red aktualne sjednice i ondje uočimo zakonski prijedlog koji nosi broj 777, vidimo da je riječ o prijedlogu stečajnog zakona. To se sve čini lijepim i urednim dok na početku prijedloga ovlaštenog predlagatelja (Vlada RH) pod rimskom oznakom I. ne naiđemo na to da je riječ o Zakonu o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona. Kako nakon ovoga povjerovati da se tom vrlo ozbiljnom projektu (koji inače ima mnogo vrlo dobrih rješenja) pristupilo dovoljno ozbiljno, onako kako to zaslužuje? Prema našemu mišljenju, nikako. 'Prijedlog zakona' i 'izmjene i dopune postojećeg zakona' nisu, naime, isto. Naravno da to vrijedi i za odredbu prema kojoj prihvaćanje tih izmjena ne znači dodatni trošak. Ako ništa drugo, kako nije trošak ako sve parnice moraju biti završene u šest mjeseci na prvom stupnju, uz daljnji rok od šest mjeseci za odluku nakon žalbe, a zaboravilo se, čini se, samo na revizijske postupke?
Ipak stoji više
Iz prilično opsežna teksta kojim ćemo se sigurno još baviti treba već sada izdvojiti nekoliko novosti. Jedna je da će se stečajni upravitelji birati elektronički kako bi se spriječili navodni dogovori nekih upravitelja i stečajnih sudaca. Pitanje je samo zašto se to ne bi primijenilo i na službenu obranu u kaznenim postupcima i vještake, ovako se čini da se generalizirala loša ocjena i stečajnih upravitelja i stečajnih sudaca. Pitanje je i zašto je predloženo da, ako elektronički izabrani upravitelj ne ispunjava neke uvjete (potrebna stručnost ili iskustvo), sud ga može zamijeniti, ali ne stoji da i to mora biti elektronički ni koliko se puta to može ponoviti (naravno da to ministar podzakonskim aktom može prepisati, ali to ipak nije isto). Treba se nadati da će biti propisano i koliko najviše stečajeva može voditi jedan upravitelj, ovisno i o tome bavi li se samo stečajevima ili ne i ima li i koliko ima zaposlenika.
Vjerojatno je najvažnija i najmanje sporna odredba da se isti zakonom uređuju i predstečajni i stečajni postupak, sve pod isključivom nadležnošću suda (umjesto Fine, kao što je sada kod predstečajne nagodbe). Sigurno će se dobiti na pravnoj sigurnosti, ali stvarno nije jasno kako će to biti moguće bez dodatnih troškova (a tako piše u Prijedlogu Vlade RH) za stečajne sudove voditi mnogo više postupaka. Isto vrijedi za posebnu hitnost (šest mjeseci u svakom stupnju postupka) u sudskim parničnim postupcima. Ako to ostane samo na papiru, bit će dodatno ugroženi pravna sigurnost i vladavina prava.
