Državni odvjetnik pokreće kazneni postupak ako postoji osnovana sumnja da je počinjeno djelo koje se progoni prema službenoj dužnosti. Ako ustanovi da nema osnova za pokretanje kaznenog progona, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj. No problemi počinju već pri dizanju optužnice
U praksi se često događa da državno odvjetništvo kao tijelo kaznenog progona ne smatra da postoji dovoljno elemenata za pokretanja kaznenog postupka i odbaci kaznenu prijavu. Tada kazneni progon može poduzeti oštećenik kao tužitelj i tu ne bi bilo ništa sporno da se tom tužitelju ostvarivanje toga prava ne sprječava. Pritom treba reći da su kazneni progon i eventualna kaznena osuda za oštećenika vrlo važni – neusporedivo su dulji rokovi zastare, mogućnost tzv. dvostrukog uvjeta kod osude na način da se uvjetna osuda pretvara u bezuvjetnu ako dug ne bude plaćen, nema mogućnosti za okrivljenika ishoditi potvrdu da se protiv njega ne vodi kazneni postupak...
Kada, tko, kako
Odredbama članka 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08… dalje: ZKP) propisano je kako se kazneni postupak provodi na zahtjev ovlaštenog tužitelja, a to je za kaznena djela za koja se kazneni postupak pokreće prema službenoj dužnosti isključivo državni odvjetnik, a za kaznena djela za koja se postupak pokreće prema privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj je privatni tužitelj. Također je odredbom čl. 2. St. 3. ZKP-a propisano načelo legaliteta odnosno da je državni odvjetnik dužan pokrenuti kazneni postupak ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo koje se progoni prema službenoj dužnosti. Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje kaznenog progona, na njegovo mjesto stupa (ako to želi) oštećenik kao tužitelj uz primjenu svih uvjeta koji su određeni u ZKP-u. Pritom treba razlikovati privatnog tužitelja, to je osoba koja kazneni progon poduzima za kaznena djela za koja je u Kaznenom zakonu propisano da se progone prema privatnoj tužbi, od oštećenika kao tužitelja, koji je također privatna osoba, ali kazneni progon poduzima za kaznena djela kojima je oštećen, a koja se inače progone prema službenoj dužnosti, koji kao stranka nastupa kada državni odvjetnik odbaci njegovu kaznenu prijavu. Štoviše, odredbom čl. 55. ZKP-a propisano je kako oštećenik kao tužitelj kazneni progon mora poduzeti u roku od osam dana od kada je zaprimio rješenje o odbačaju kaznene prijave od strane državnog odvjetnika. Propisuje se i da oštećenik koji je preuzeo kazneni progon ima ista prava kao i državni odvjetnik, osim prava koja državni odvjetnik ima kao državno tijelo.
Nemogućnost dokazivanja
Međutim, upravo u okolnosti da oštećenik kao tužitelj nema prava koja ima državni odvjetnik kao državno tijelo krije se najveći problem koji oštećenici kaznenim djelom imaju prilikom preuzimanja kaznenog progona protiv osobe koja je, prema njihovom mišljenju, na njihovu štetu počinila kazneno djelo. Naime, oštećenik kao privatna (fizička ili pravna osoba) nije ovlašten poduzimati radnje za koje je ovlašteno isključivo državno odvjetništvo. To znači da nije ovlašten poduzimati dokazne radnje ni provoditi istragu.
Prema odredbi čl. 216. i 217. ZKP-a istragu provodi državni odvjetnik, a odredbama čl. 272. do 281. ZKP-a koje reguliraju ispitivanje okrivljenika jasno proizlazi da okrivljenika može ispitati isključivo tijelo koje vodi postupak. Štoviše, odredbom čl. 275. st. 2. propisano je da se prvo ispitivanje okrivljenika mora snimiti uređajem za audio-videosnimanje. To neprijeporno znači da radnju prvog ispitivanja okrivljenika nikada i ni pod kojim uvjetima ne može obaviti oštećenik kao tužitelj, jer nema ovlasti koje imaju državna tijela. To je važno zbog odredbe čl. 341. st. 4. ZKP-a koja propisuje da se optužnica protiv okrivljenika ne može podići ako okrivljenik prije toga nije ispitan.
Tko koga ispituje
Dakle, odredba čl. 55. ZKP-a jasno pruža mogućnost oštećeniku kao tužitelju da preuzme kazneni progon nakon što državni odvjetnik odbaci njegovu kaznenu prijavu. Kazneni progon može se poduzeti jedino podizanjem optužnice ili donošenjem rješenja o provođenju istrage. Oštećenik kao tužitelj ne može donijeti rješenje o provođenju istrage jer nije državno tijelo, što znači da kazneni progon može poduzeti podizanjem optužnice. No ni to mu nije omogućeno ako državni odvjetnik postupajući prema njegovoj kaznenoj prijavi nije obavio radnju prvog ispitivanja okrivljenika. Budući da se u praksi pokazalo da državni odvjetnici gotovo nikada ne obave radnju prvog ispitivanja okrivljenika kada namjeravaju donijeti rješenje o odbačaju kaznene prijave, onda je potpuno jasno da oštećenik kao tužitelj zapravo nema pravnu mogućnost podizanja optužnice protiv osobe za koju smatra da je na njegovu štetu počinila kazneno djelo. Oštećeniku preostaje jedino da od suca istrage nadležnoga županijskog suda zatraži provedbu dokazne radnje prvog ispitivanja okrivljenika, ali, nažalost, suci istrage u pravilu takve prijedlog odbiju s obrazloženjem da iz rješenja o odbačaju kaznene prijave koje je donio državni odvjetnik jasno proizlazi da ne postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo. Istina, na takvu odluku može se uložiti žalba, ali ona koja ne ide na rješavanje višem sudu, nego istom sudu u kojemu je i sudac istrage, pa je to poput one: Kadija te tuži, kadija ti sudi.