Vlada odustaje od povećanja izdvajanja za drugi mirovinski stup, a zlatna je era visokih prinosa od obveznica pri kraju. OMF-ovi će se zato okretati ulaganjima u inozemstvo i masovnu privatizaciju. Jedina korist od toga bit će smanjenje tranzicijskog troška mirovinske reforme
Napokon dobre vijesti o mirovinskoj reformi. Vlada odustaje od povećanja izdvajanja za drugi mirovinski stup za 0,5 postotnih bodova u svakoj od iduće dvije godine. Obrazloženje je razborito: treba voditi računa o državnim financijama. U suprotnom bi državni proračun u sljedećim godinama bio opterećen s nove 1,2 milijarde kuna na godinu, a za to nema fiskalnog prostora. Bilo je krajnje vrijeme da se shvati kako je drugi mirovinski stup prevelik teret za državni proračun.
Nažalost, još nije shvaćeno da su i dosadašnja izdvajanja u tu svrhu uz troškove financiranja tranzicijskog deficita velika šteta ne samo za proračun nego i za nacionalnu ekonomiju u cjelini.
Poljaci su upravo nakon nekih prijelaznih rješenja potpuno ukinuli drugi mirovinski stup. Zašto uporno mislimo da smo mnogo pametniji od Poljaka kad je ekonomija u pitanju? Zar razlike u gospodarskom rastu ne govore dovoljno? Ipak se nadam da će i to doći do svijesti naših kreatora ekonomske politike. U međuvremenu ću se pozabaviti budućnošću drugog stupa uz postojeći zakonski okvir.
Novi oblici ulaganja
Nekoliko je naznaka koje govore da će se loši učinci drugog stupa u budućnosti dodatno pogoršavati. Kad je riječ o osiguranicima, čini se da im prijeti razdoblje niskih godišnjih prinosa zbog strukture imovine u obveznim mirovinskim fondovima (OMF), od koje je oko 70 posto u državnim obveznicama.
U dosadašnjem razdoblju upravo je takva struktura osiguravala relativno visoke i stabilne prinose.
Čini se da je tomu došao kraj. To se moglo primijetiti već 2018.
Od ulaganja u dionice nije bilo velike koristi, da ne kažem da su bili uglavnom gubici, od sloma burze 2009., preko Agrokora, Uljanika i niza drugih loših ulaganja.
Prinos su uglavnom donosile državne obveznice, i to one koje su se izdavale prije pet, deset ili petnaest godina, na koje su kamate u prosjeku bile šest posto.
Te obveznice dospijevaju u idućih nekoliko godina i država će ih refinancirati pod znatno povoljnijim uvjetima. U međuvremenu su se kamate na hrvatske desetogodišnje obveznice spustile ispod jedan posto, a predviđa se da bi uskoro mogle postati i negativne. To ne odgovara OMF-ovima i traže se novi oblici ulaganja. Iskustvo s domaćim tržištem kapitala ne ohrabruje.
Stoga su izgledna dva alternativna scenarija: prvi je ulaganje u inozemstvo, a drugi je masovna privatizacija javnih dobara; najvjerojatnija je kombinacija. Ne znam što je gore. Ipak, svako zlo za neko dobro – smanjit će se tranzicijski trošak mirovinske reforme.
Na prvi se pogled ulaganja na strana tržišta kapitala čine privlačnima jer će to, navodno, osiguravati veće prinose. No tu postoje bar dva problema: prvi je odljev kapitala, a drugi je s njim povezani mogući monetarni problem. Za državu koja se zadužuje u inozemstvu nije mudro tako izvoziti kapital. OMF-ovi će naći interes i opravdanje, ali da bi investirali u inozemstvo, najprije kune moraju pretvoriti u devize.
To će stvoriti deprecijacijski pritisak na tečaj, što neće veseliti HNB. Da bi očuvao stabilan tečaj, on će morati posegnuti za međunarodnim pričuvama i prodavati eure te istodobno povlačiti kune iz optjecaja. Svaka kuna mora biti osigurana međunarodnim pričuvama, pa manje pričuve znače i manje kuna. Toliko o monetarnoj suverenosti.
Crni scenarij
U najgorem scenariju novčana masa smanjila bi se za gotovo sto milijardi kuna u nekoliko idućih godina te bi zavladala opća nelikvidnost. Kamate bi poletjele. Taj najcrnji scenarij sigurno se neće dogoditi jer će se u međuvremenu uspostaviti ravnoteža pri višim kamatama i opet će se isplatiti ulagati u državne obveznice. Bit će spašen drugi stup, ali država, gospodarstvo i građani to će platiti višim kamatama na buduća zaduženja, ali i, što je posebno opasno, na većinu postojećih.
Taj se problem neće pojaviti ako uskoro uvedemo euro. Je li to možda razlog zbog kojega se žuri s njegovim uvođenjem? Je li moguće da se sve podređuje spašavanju drugog stupa?
Drugi scenarij intenzivna je privatizacija javnih dobara. Problem je što u sljedećih tridesetak godina ukupna vrijednost javnih dobra neće moći pokriti potrebe OMF-ova i mirovinskih osiguravajućih društava. Financijski sektor našim će se novcem dočepati naše imovine i još ćemo mu ostati dužni. Privid da bi tako privatizirana imovina pripadala pojedinim građanima nestaje u trenutku umirovljenja. Ona tada nepovratno prelazi u vlasništvo financijskog sektora.
Na kraju će se ostvariti ideal neoliberalnoga koncepta suvremene države – sve će biti privatizirano. Mnogi u svijetu već shvaćaju da to nije najbolji put. Osvijestimo se i mi!
U najgorem scenariju novčana masa smanjila bi se za gotovo sto milijardi kuna, i to uz rast nelikvidnosti i kamata. To se neće dogoditi jer će se uspostaviti ravnoteža pri višim kamatnim stopama i opet će se isplatiti ulagati u državne obveznice. Bit će spašen drugi stup, ali država, gospodarstvo i građani to će platiti u budućim zaduženjima