‘;
Ako govorimo o samodostatnosti u proizvodnji hrane, onda uz kontrolu korištenja i dokaze proizvodnje moramo inzistirati i na tome da na državnom zemljištu zakupci mogu biti samo oni kojima je to primarna djelatnost. Za osobne potrebe i hobizam u poljoprivredi postoji privatno vlasništvo
Nedavno smo dobili novu vladu, uključujući i novog ministra poljoprivrede Josipa Dabru. S novom vladom, prema starom hrvatskom običaju, očekujemo novi zakon o poljoprivrednom zemljištu, a s obzirom na to da imamo konzervativnu vladu, pretpostavljamo da će se držati tradicije. Prilika je to za razgovor s Blaženkom Mičević, koja je sa suprugom Vedranom Mičevićem suvlasnica konzultantske tvrtke Agrodet. Ona smatra da se aktualni zakon može poboljšati.
Ta doktorica znanosti, geodetkinja, agentica za nekretnine i stručnjakinja za probleme sa zemljištem vrlo često je tijekom razgovora naglašavala da dodjelu zemlje moramo vrednovati prema proizvodnji, da proizvođači moraju podnositi izvještaje o proizvedenom i da državnu poljoprivrednu zemlju treba dati prije svega onim proizvođačima kojima je poljoprivreda primarna djelatnost. Na taj će način biti više zemlje na raspolaganju. O mnogo toga smo razgovarali, toliko da neki dijelovi razgovora nisu mogli stati u ovaj intervju zbog ograničenog broja stanica, ali ćemo o tim drugim temama svakako još pisati u Lideru.
Kako poštenije i svrhovitije raspodijeliti državno poljoprivredno zemljište?
– Zakonom o poljoprivrednom zemljištu iz 2018. omogućeno je JLS-ovima da ograniče površinu koju pojedina osoba, fizička ili pravna, može dobiti u zakup. Pritom im je u ruke dan alat da onemoguće davanje u zakup svih površina na svom području samo jednoj osobi, fizičkoj ili pravnoj. Ponajprije se tu misli na povezivanje više OPG-ova koji su jedno kućanstvo tako da svi oni mogu dobiti zajedno, a ne pojedinačno, maksimalnu površinu koja je propisana natječajem. Takvo promišljanje zakonodavca ima smisla, ali u provedbi se dogodilo upravo suprotno, pogotovo zbog naknadnih tumačenja tih odredbi od Ministarstva poljoprivrede.
Možete li to objasniti?
– Prvo, propisivanjem obvezne maksimalne površine stvorili smo 555 mikrostrategija poljoprivrede za svaki JLS bez ikakva smisla i smjera u poljoprivrednoj proizvodnji. Ujedno, potaknuli smo pitanje ravnopravnosti poljoprivrednika na tržištu. Ako jedna općina propiše 300 hektara maksimalnu površinu, a susjedna osam, ta dva poljoprivrednika iz tih općina, iako se bave istom proizvodnjom, nemaju jednake mogućnosti na tržištu. JLS-ovima treba omogućiti lakše i učinkovitije upravljanje poljoprivrednim zemljištem na način da odluče koji dio površina na svom području, u odnosu na mikroklimu, dosadašnju proizvodnju i trendove na svom području, žele namijeniti za koju vrstu proizvodnje. Treba im omogućiti učinkovit i brz način kojim primjerice od tisuću hektara na svom području 100 mogu namijeniti za povrće, voće i druge kulture dohodovnije od na primjer pšenice. Sada je to skoro pa nemoguće. Drugo, te dvije odredbe – maksimum zemljišta i povezanost OPG-ova – vrlo su problematičan alat jer potiču usitnjavanje poljoprivrednog zemljišta.
Na koji način?
– Ponajprije zbog tumačenja Ministarstva da se više OPG-ova koji imaju istu adresu, ako nisu samostalno potpisali izjavu da su povezani, u stvari ne smatra povezanim osobama. Na terenu to znači da općina ili grad odluče da je maksimalna površina 50 hektara kako bi zadovoljili većinu korisnika na terenu, svakom po malo. Međutim, ako moj muž i ja živimo na istoj adresi, imamo svatko svoj OPG, to se tumači da nismo povezani jer smo potpisali takvu izjavu, pa se svatko od nas prijavljuje na natječaj i može dobiti maksimalno 50 hektara.
Zajedno to je 100 hektara. Na terenu svi znaju da smo jedna obitelj, svi znaju da se zajedno koristimo strojevima, da su ti strojevi parkirani pod istom nadstrešnicom u dvorištu i svi znaju da jedno drugom pomažemo u obavljanju poljoprivredne djelatnosti. Osim što je to na terenu svima poznato, to je i dokazivo papirnato jer i poljoprivredna inspekcija ima mogućnost postupanja. Upravo zbog takvih manipulacija općina ili grad odlučuju se smanjiti maksimalnu površinu na 25 hektara. Znači, ne možemo uvijek okrivljavati JLS-ove, problem stvara i tumačenje Ministarstva poljoprivrede.
Dati izjavu o nepovezanosti OPG-ova nije nikakav problem jer nema sankcija, pogotovo zato što povjerenstva za odlučivanje davanja u zakup ne provjeravaju takvu tvrdnju, za razliku od onih koje daju čelnici pravnih osoba.
– A moglo se sve jednostavno riješiti, ali je zakonodavac propustio naglasiti da zajedničko kućanstvo također znači da njegovi članovi imaju isto prebivalište! Natječaji za bilo koje druge subvencije koje dodjeljuje država imaju tu jasnu odredbu. Upravo ta nejasna definicija unijela je nered na terenu prilikom prijava na natječaj za zakup. Posljedica takvog tumačenja zakona Ministarstva, a onda i povjerenstava za zakup, utjecala je na drastično smanjenje maksimalne površine na natječajima i cijepanje proizvodno-tehnoloških cjelina kao i dugoročno ekonomski isplativih organizacija proizvodnje na tim površinama koje nužno smanjuju konkurentnost poljoprivrednika. Također se zbog toga nepotrebno dovodi u rizik da se već provedeni natječaji ponište, a sredstva iz EU omotnica vrate.
Kada govorite o maksimalnim površinama, postoje li neka druga rješenja osim aktualnog da svaki JLS vodi svoju politiku?
– Treba razmisliti o drugim modelima. Jedan može biti da na novom natječaju za zakup prijavitelj može dobiti npr. od 50 do 100 posto više od površine koju ima u svom vlasništvu/posjedu. Primjerice, ako prijavitelj proizvodi na 30 hektara, najviše na natječaju može osvojiti 30 hektara. Na taj način potaknuli bismo organski rast poljoprivrednika, smanjili njihovu zaduženost, smanjili vrijeme povrata investicija u poljoprivredi i povećali konkurentnost. Ujedno, na taj način potaknuli bismo rješavanje imovinskopravnih odnosa, usklađivanje katastra i zemljišnih knjiga, kao i krčenje obraslih površina na površinama u privatnom vlasništvu jer bi narasla potražnja za privatnim zemljištem koje sada stoji zapušteno.
U nedavnom razgovoru s Liderom poljoprivredni stručnjak Ivan Kopilović rekao je da treba dati prednost poljoprivrednicima koji stvarno žive od toga, a ne hobistima.
– Mnogim zakupcima državne zemlje poljoprivreda nije primarna djelatnost. Ako govorimo o samodostatnosti u proizvodnji hrane, onda uz kontrolu korištenja i dokaze proizvodnje moramo inzistirati i na tome da na državnom zemljištu zakupci mogu biti samo oni kojima je to primarna djelatnost. Za osobne potrebe i hobizam u poljoprivredi postoji privatno vlasništvo. Postoji i model kojim bi se neprimarnim proizvođačima namijenilo državno zemljište – ono koje se nalazi izvan proizvodno-tehnoloških cjelina i koje je izvan komasiranih ili arondiranih površina.
Cijeli intervju možete pročitati u digitalnom ili tiskanom izdanju poslovnog tjednika Lider.