Dabrović: Plaćamo cijenu rasta, Zagreb se širi kao američki grad

Za svaki četvorni metar izgrađenog stana ili kuće stvori se jedna tona ugljičnog dioksida, a za njegovu apsorpciju potreban je jedan odrasli hrast - tek je jedan od slikovitih primjera koje je u svom predavanju na 8. Središnjoj konferenciji o održivoj gradnji pokazao Marko Dabrović, arhitekt i suosnivač studija 3LHD. Dabrović je naglasio kako problem nije samo u emisijama građevinskog sektora, već u načinu na koji gradovi rastu.

- Gustoća grada jedan je od ključnih parametara održivosti. Zagreb ima površinu šest puta veću od Pariza, a dva i pol puta manje stanovnika. Posljednjih desetljeća širi se kao američki grad. Po gustoći stanovnika usporediv je s Detroitom - rekao je Dabrović.

Negativne posljedice

Takva prostorna disperzija, upozorava, ima čitav niz negativnih posljedica. Zagreb se nalazi među gradovima s najvećim prometnim gužvama u Europi, a njegovi stanovnici godišnje izgube oko sedam dana života u prometu. Uz ekološke, tu su i financijske posljedice: mnogi moraju imati dva automobila po kućanstvu, troše više na gorivo i osiguranje, a to sve ima i izravan utjecaj na zdravlje i kvalitetu života.

- Drugi automobil, gorivo i održavanje dva vozila obitelj godišnje koštaju i do osam tisuća eura -  rekao je Dabrović.

Disperzija stanovanja, dodao je, značajno opterećuje i gradski proračun jer troškovi razvoja i održavanja infrastrukture rastu kako se gustoća naseljenosti smanjuje.

Nekontrolirano širenje

– Urban sprawl, odnosno nekontrolirano širenje grada, zahtijeva znatno veća ulaganja u ceste, kanalizaciju i javnu rasvjetu. Veća raspršenost grada košta dva i pol puta više nego u slučaju kompaktnije gradnje. Paradoksalno, upravo su te udaljenije zone dvostruko jeftinije po komunalnoj naknadi nego u središtu grada - istaknuo je.

Prema njegovu mišljenju, komunalna naknada mora postati alat prostorne politike, a ne samo fiskalni instrument.

- Zagreb hitno treba promijeniti sustav naplate komunalne naknade tako da potiče razvoj u zonama gdje grad već ulaže u infrastrukturu i u brownfield područjima - rekao je Dabrović.

Predložio je i uvođenje diferenciranog sustava komunalnog doprinosa, u kojem bi doprinos na periferiji bio znatno viši zbog nedostatka infrastrukture, dok bi u središtu, gdje infrastruktura već postoji, bio niži.

Dabrović je pokazao i niz vizualizacija koje prikazuju skrivene troškove urban sprawla – dulje prometnice, veće udaljenosti priključaka i povećane energetske potrebe.

U nastavku je govorio o ugrađenim emisijama CO₂ u građevinarstvu.

- Građevinski sektor globalno je odgovoran za 39 posto emisija CO₂ – 11 posto dolazi iz proizvodnje materijala, a 28 posto iz same gradnje. Svaki novi kvadratni metar koji izgradimo nosi jednu tonu CO₂. Da bismo to kompenzirali, potrebno je jedno veliko hrastovo stablo visine 10 do 14 metara. Zamislite svoj stan, pa pomnožite kvadrate s brojem hrastova koje bismo morali posaditi - naveo je Dabrović.

Ako se zgrada ne nalazi u središtu grada, već na periferiji, emisije koje nastaju zbog svakodnevnog transporta mogu biti veće od onih koje su nastale samom izgradnjom.

Drugim riječima, lokacija zgrade često ima veći ugljični otisak od samih materijala, jer svakodnevne vožnje, dulje prometne rute i raspršena infrastruktura generiraju najveći dio ukupnih emisija CO₂.

Prema procjenama, da bi se nadoknadila emisija jednog automobila tijekom deset godina korištenja, potrebno je oko 10.000 četvornih metara šume, što odgovara površini jednog gradskog parka. Prosječan automobil godišnje emitira oko pet tona CO₂, odnosno 50 tona u deset godina, što znači da bi za neutralizaciju emisije jednog vozila trebalo posaditi 50 odraslih hrastova.

Za razliku od većine zemalja Europske unije, Hrvatska bilježi uzlazni trend emisija stakleničkih plinova, što dodatno naglašava važnost prostornog planiranja i smanjenja ovisnosti o automobilima u svakodnevnom životu.