Biznis i politika
StoryEditor

FAMA O TURIZMU, ENERGETICI I ICT-u: Hrvatska ne može u postindustrijsku eru bez jake industrije

20. Travanj 2024.
foto Shutterstock
Vječna priča o hrvatskom strateškom geopolitičkom položaju od socijalizma do danas samo je malo inovirana – riječka luka kao svojevrsni europski hot-spot za robu s Dalekog istoka sad je samo dopunjena energetskom i ljudskom/turističkom komponentom uz ‘logističku‘ IT podršku

Kamo ide Hrvatska? Takvo sudbonosno pitanje ima samo posrednu uzročno-posljedičnu vezu s time što ovaj tekst nastaje u predvečerje izbora, a većina čitatelja pročitat će ga kad već bude poznata stranačka raspodjela saborskih mandata. Nije ovdje riječ o tome hoće li politika u idućem razdoblju – od nekoliko godina ili nekoliko mjeseci – skrenuti malo ulijevo ili udesno, već o pogledu iza obzora. Ovdje, naravno, prije svega u kontekstu poslovne scene.

Pa, kad se pogleda kroz malo jači vremenski dalekozor, što nas čeka za pet do deset godina, ili, preciznije, kamo želimo ići? Stranački predizborni programi na to pitanje ne daju odgovor. Njih zanima samo povećalo koje doseže najviše četiri godine. A i za taj ciklus od jednih do drugih izbora uglavnom daju obećanja, dok operativne modele uglavnom skrivaju, a ozbiljnije strategije i nemaju. Od nečega što ima bar strateške natruhe možemo se osloniti tek na službenu Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030., koja je donesena prije nešto više od tri godine. Taj dokument – o kojem smo pisali u fazi donošenja – spretno je predstavljen na stranici www.hrvatska2030.hr.

Od državne do HUP-ove strategije

Treba podsjetiti da je taj dokument zapravo nabrajalica želja pisana zato da se otvori mogućnost povlačenja novca iz EU-a, prije svega iz NPOO-a. U tom je smislu domaća zadaća odrađena gotovo besprijekorno. Eurokrati su od kroatokrata dobili materijal kakav se mogao zamisliti samo u bespućima briselskih ureda, a realizirati u gornjogradskim. Država je tako odigrala ulogu protočnog bojlera za europski novac, ali koji odlazi mahom javnom sektoru.

Poduzetnici u Strategiji mogu naći samo deklarativnu potporu privatnom sektoru, čime bi Hrvatska do kraja desetljeća trebala ostati utvrda državnoga kapitalizma. Takva je praksa izvlačenja novca od poduzetnika i zaposlenih u proračun, iz kojeg se onda velikodušno dijeli okolo, najdosljednije primjenjivana ove tri godine.

Inače, Strategija je zamišljena u četiri smjera: održivo gospodarstvo i društvo, jačanje otpornosti na krize, zelena i digitalna tranzicija te ravnomjeran regionalni razvoj – unutar kojih je nabrojeno 13 strateških ciljeva. Sve u svemu, autori kao da su nastojali napisati svojevrsnu pomirbu među svim postojećim sektorima – sve su spomenuli, pa tako svima dali pomalo, a nikome dovoljno. Reklo bi se da je iza nove fasade premalo strateškog sadržaja.

Korak dalje od takve Strategije otišla je Hrvatska udruga poslodavaca, koja je prošlog tjedna organizirala raspravu o politikama za brži razvoj ključnih gospodarskih sektora. Za HUP su ključni sektori energetika, ICT i turizam.

Globalna i europska moda

E, o tome bi se već dalo razgovarati. Ta tri sektora obuhvaćala su u 2022. godini manje od 16 posto tvrtki s 27 posto zaposlenih, generirala su 19 posto prihoda i 13 posto dobiti i ostvarila 27 posto ukupnog izvoza. (Pritom je turistički izvoz u podacima iz godišnjih financijskih izvještaja tek malo više od milijardu eura, jer tu nije zabilježen ‘unutarnji izvoz‘ od stranaca, koji plaćaju u Hrvatskoj.)

S duge strane, od 9,5 milijardi izvoza ključnih HUP-ovih sektora 6,5 milijardi eura otpada na energetičare, ali velik dio zapravo je prihod od trgovine na međunarodnom tržištu. Izvozimo nešto električne energije, ali smo veći uvoznici. No, da se ne koprcamo u statistici, treba reći da bi bilo poželjno da svi ti sektori ostvaruju što bolje rezultate, pa da im se to i omogući posebnim državnim potezima. Međutim, čini mi se da je to trojstvo određeno ipak malo pomodarski – jedna sastavnica je u globalnom trendu, druga je u kontinentalnom, a treća je nešto originalnija, ali utoliko je važnija za nacionalnu ekonomiju koliko je država siromašnija.

Informacije i komunikacije relativno su novi pokretač globalnog razvoja. Tu zaista vrijedi binarni zakon jedinica ili nula: ili jesi u tome ili nisi. Bez digitalije nema više nikakve proizvodnje i usluga. To najbolje osjetimo kad nam crkne kompjuter ili kad ostanemo bez mrežnih podataka. Informatička pismenost danas je važnija od znanja abecede i tablice množenja. No ICT bi više trebalo promatrati kao primijenjenu disciplinu, kao infrastrukturnu podršku kompletnoj poslovnoj zajednici, a manje kao samostalnu disciplinu. A u tome pak nije svejedno hoće li se domaći ICT baviti ‘lohn poslovima‘ za strane naručitelje ili će kreirati alate umjetne inteligencije i upotrebljavati je u najširem dijapazonu.

Obnovljivi izvori višegodišnja su mantra Europske unije, iako nitko nije nikad izračunao je li ovaj kontinent velikim ulaganjima u ‘čistu‘ energiju više pridonio ekologiji ili je smanjio konkurentnost u odnosu na SAD, a posebno u odnosu na ostali dio planeta, posebno na Kinu i Rusiju. Tu je i energetska samodostatnost, koju je EU dodatno promovirao nakon ruske agresije na Ukrajinu, ali osim novih obnovljivih izvora (koji su kod nas na energetskom začelju, a izvlači nas tek bogata bogomdana obnovljiva energija iz hidrocentrala), zasad se samo prestrojavamo od ovisnosti o ruskome prirodnom plinu na ovisnost o američkom LNG-u.

Treća strateška sastavnica, turizam, ipak je nešto originalnija. No i tu se pretjeruje s procjenama o 20-postotnom udjelu u BDP-u, a turistička orijentacija u Hrvatskoj obično se operacionalizira kao podrška cimerfraju, koji je za rentijere od Savudrije do Prevlake porezno najisplativiji legalni prihod u Hrvatskoj, pogotovu kao dopunska djelatnost. Istodobno je taj ‘kratkoročni najam‘ najneisplativiji proizvod, i to u turizmu, koji je poznat po sporim stopama obrta uloženog, osobito u Hrvatskoj, koja živi od tri ljetna mjeseca.

Hrvatski bijeg od proizvodnje

Glavni problem državnih i HUP-ovih stratega je bijeg od proizvodnje. Nije sporno da je Hrvatska na putu u postindustrijsko društvo. Međutim, premda zvuči paradoksalno, teško je ostvariti postindustrijsko društvo bez industrije. Jedino ta industrija neće više ovisiti o tisućama ljudi na tvorničkoj pokretnoj traci, nego o stotinama robota koji upravljaju proizvodnjom. Vječna priča o strateškom geopolitičkom položaju od socijalizma do danas samo je malo inovirana – riječka luka kao svojevrsni europski hot-spot za robu s Dalekog istoka sad je samo dopunjena energetskom i ljudskom/turističkom komponentom uz ‘logističku‘ IT podršku.

Za to vrijeme zaboravljeni nestrateški proizvodni sektor prerađivačke industrije ostvaruje od tri HUP-ova strateška sektora 27 posto više prihoda, dvostruko veću dobit i 50 posto veći izvoz. Nažalost, proizvodnje se sjetimo samo u velikoj frci, kad sve drugo propadne – u ratu ili u koroni. 

16. lipanj 2024 20:16