Koliko god se u općeprihvaćenoj generalizaciji činili razmaženi i nerealni, pripadnici generacije rođene od sredine 90-ih godina 20. stoljeća do ranih 10-ih godina 21. stoljeća imaju neke argumente koje nije lako odbaciti. Načelno, dojam je da je riječ o generaciji koja zahvaljujući povoljnim uvjetima razgrađuje vjekovni odnos poslodavac – radnik, a time i jedan od temelja kapitalističkog sustava. Dio je problema i to što sustav više ne može jamčiti svoj dio pogodbe – sigurnost radnog mjesta i dovoljna primanja
U nama ne tako dalekoj Njemačkoj nedavno je odjeknula vijest da jedna agencija više neće zapošljavati pripadnike generacije Z, iziritirana ‘zahtjevnim‘ mladim ljudima koji mnogo više cijene slobodno vrijeme od posla. Na razgovore za posao ti mladi, prema nekim definicijama rođeni od sredine 1990-ih godina do ranih 2010-ih, dolaze s vlastitim popisom želja, a neki idu toliko daleko da od poslodavaca zahtijevaju da određene dane budu slobodni zbog – satova joge. Fleksibilnost u radu postala im je standard ispod kojega ne žele raditi.
U Hrvatskoj, primjerice, podaci istraživanja portala MojPosao pokazuju da radnici do 25 godina među najvažnijim faktorima prilikom odabira novog posla osim visine plaće navode međuljudske odnose i mogućnost napredovanja i učenja, a naglašavaju etičnost u poslovanju, jer žele raditi u inkluzivnom, raznolikom i ravnopravnom poslovnom okružju. Također, jako im je važno pronaći svrhu u onome što rade, stoga vode računa da se zaposle u tvrtki iza čijih vrijednosti mogu stati, dodaju s portala MojPosao. U usporedbi sa starijim generacijama koje na istom poslu tradicionalno ostaju dulje od pet godina, u Hrvatskoj generacija Z najkraće ostaje kod istog poslodavca – u prosjeku nakon dvije godine i tri mjeseca traži novi posao.
Odbacivanje starog sustava
Sve su to poslodavcima već poznati trendovi prilikom zapošljavanja mladih, ali spomenuta njemačka agencija među prvima je koje se tim trendovima pokušavaju oduprijeti zaobilazeći cijelu jednu generaciju, o kojoj ovisi budućnost države. Marko Kovačić, znanstveni suradnik i docent na Institutu za društvena istraživanja u Centru za omladinska i rodna istraživanja, kaže da taj potez pokazuje elementarno nepoznavanje sociologije mladih.
– Kao što postoje agilni i lijeni stariji radnici, tako postoje i agilni i lijeni mladi. Generalizirati na temelju neutemeljenih i anegdotalnih uvida pogrešno je i sasvim sam siguran da će se to poslodavcima obiti o glavu. Nadam se da će to biti upozorenje kako ne upravljati ljudskim resursima, a ne inspiracija drugim tvrtkama da slijede tako stupidan primjer – ističe Kovačić, koji bi, da se takvo što dogodi u Hrvatskoj, sasvim sigurno pokrenuo postupak dokazivanja diskriminacije na temelju dobi te je uvjeren da bi taj postupak i dobio.
– Radnička prava postaju sastavni dio poslovne kulture. Mladi na tržištu rada u prosjeku imaju neke od neupitnih prednosti u odnosu na starije dobne kohorte, poput informatičke pismenosti i sposobnosti obavljanja više zadataka u isto vrijeme, ali zauzvrat traže da se poštuju njihove vrijednosti i principi. Smatram da je to legitimno. Isto kao što smatram da je poslodavcima legitimna misija profit ili nešto treće. Obrasci tržišta rada mijenjaju se i teško se ta promjena može zaustaviti pa je mudrije da se ni ne pokušava, već da se iskoristi maksimalno na obostrano zadovoljstvo – dodaje Kovačić.
Činjenica je i da je mladima i samo tržište rada naklonjeno. Posla, unatoč strahu od recesije, i dalje ima, radne snage kronično nedostaje na zapadnim tržištima, stoga su im vrata široko otvorena. Zato pomno biraju što će i gdje raditi te, očekivano, odbijaju sustav koji su od kraja Drugoga svjetskog rata nametnule starije generacije, u Americi popularno zvan hustle culture. Nije ih strah reći ne, a transakcija da se žrtvuju za karijeru i zauzvrat dobiju novac za njih nema smisla jer u današnje neizvjesno vrijeme ni novac ni sigurnost više nisu zagarantirani.
Zapravo, generacija Z je svojevrsno utjelovljenje promišljanja Karla Marxa o otuđenosti radnika od proizvoda svoga rada. Konkretnije, Marx je sanjao o radnicima koji ne daju dušu i tijelo poslodavcu, nego naglasak stavljaju na obavljanje stvari koje ih vesele i oplemenjuju, a nisu vezane uz posao kao puki način preživljavanja. Istodobno se inzistiranje na smislu u poslu, koje je počelo s milenijcima i proširilo se na generaciju Z, također može gledati kroz tu prizmu jer sugerira da ta generacija ne želi samo biti zupčanik u golemom sustavu i proizvoditi nešto za nekoga drugoga (čime se u toj Marxovoj logici otuđuje od plodova svog rada), poput starijih generacija, već nešto do čega joj je i osobno stalo.
Međutim, situacija nije tako jednostavna, potvrđuju to ekonomisti, psiholozi, poslodavci, pa i sami pripadnici generacije Z s kojima smo razgovarali o ovoj temi. Koji su njihovi stavovi, ali i osobna iskustva otkrijte u novom broju tiskanog i digitalnog izdanja Lidera.