Zbog novog zakona investitori u turizam osnivaju udrugu

U Zagrebu je osnovana Udruga investitora u hrvatski turizam, koja okuplja više od trideset domaćih i međunarodnih ulagača u hotelske komplekse, resorte i marine. Osnivanje udruge uslijedilo je nakon najavljenih izmjena Zakona o prostornom uređenju, koje bi, prema procjenama članova, mogle ugroziti investicije vrijedne 4,8 milijardi eura i tisuće radnih mjesta u turističkom sektoru.

Ministarstvo prostornog uređenja predložilo je model kojim bi se ograničilo etažiranje u turističkim zonama, odnosno mogućnost prodaje pojedinih dijelova turističkih kompleksa. Nakon kritika, omjer je privremeno korigiran na 30:70 u korist dijela koji se može etažirati, no investitori smatraju da je i taj model neodrživ.

Udruga upozorava da bi takva regulacija smanjila konkurentnost Hrvatske u odnosu na druge mediteranske destinacije, poput Španjolske, Italije ili Grčke, gdje je etažiranje dopušteno i zakonski regulirano. Osim ekonomskih učinaka, investitori ističu i pravnu nesigurnost, jer se etažiranje primarno uređuje Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Prema njihovim procjenama, državni proračun bi zbog smanjenja investicijske aktivnosti mogao godišnje izgubiti oko 300 milijuna eura kroz poreze i doprinose. Među članovima udruge su investitori iza projekata Medine Resort, Katarina Monumenti, Rijeka Gateway, Loreta Beach Resort, Terra Istriana i drugih značajnih ulaganja u hotelijerstvo i nautički turizam.

Predstavnici udruge poručuju da ne djeluju protiv države, već žele ukazati na rješenja koja bi, po njima, Hrvatsku učinila najmanje privlačnom investicijskom destinacijom na Mediteranu. Naglašavaju da sličnih ograničenja nema ni u jednoj drugoj zemlji članici Europske unije.

Kao alternativu predlažu model omjera 50:50, pri čemu bi se rezidencijalne jedinice definirale prema bruto površini, a ne prema broju kreveta. Uz to, traže da se etažiranje dopusti u objektima visoke kategorije (4 i 5 zvjezdica), uz obvezno centralizirano upravljanje putem licenciranih operatera, kako bi se spriječila apartmanizacija.

Udruga se zalaže i za petogodišnji prijelazni rok za sve projekte koji su već u razvoju s izdanim dozvolama ili započetim radovima, te za ujednačavanje pravila s onima koja vrijede za kampove.

Investitori upozoravaju da bi ograničavanje mješovitog modela – hotela i rezidencijalnih jedinica pod zajedničkim upravljanjem – moglo dovesti do povlačenja kapitala prema tržištima koja takvih prepreka nemaju. Takav model, kako navode, standard je u razvijenim turističkim destinacijama i ključan za financijsku održivost luksuznih projekata.

Novonastala udruga apelira na Ministarstvo prostornog uređenja da uvaži njihove prijedloge, ističući da je cilj očuvati investicijsku aktivnost, radna mjesta i međunarodnu konkurentnost hrvatskog turizma.

Cijelu situaciju na svom je LinkedInu prokomentirao i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Josip Mikulić.

– Pozicija investitora je sasvim jasna i logična, pogotovo ako bi novi Zakon zahvatio projekte koji su u izradi. No, u raspravi o etažiranju često se ponavlja da će restrikcije 'zaustaviti luksuzne investicije'. A pritom se prešućuje jedna ključna činjenica: luksuz za investitora i luksuz za destinaciju nisu ista stvar. Za investitora luksuz je atraktivna arhitektura, visoka cijena kvadrata, visoki ljetni prihodi i brži povrat kroz prodaju dijela projekta. Takvi projekti funkcioniraju kao ljetni resorti, rade u vrhuncu sezone, a cjelogodišnji rad nije nužan element poslovnog modela – napisao je Mikulić.

Mikulić dodaje da je za destinaciju luksuz nešto sasvim drugo: hoteli sa sadržajima koji mogu raditi veći dio godine, wellness i sportski programi, kongresi, kvalitetna gastronomija, stabilna radna mjesta i snažni lokalni multiplikatori. To su objekti koji mogu puniti proljeće, jesen i barem dio zime, jer nude sadržaj koji ne ovisi samo o suncu i moru.

– Tu nastaje šum: kada investitori kažu 'luksuzni projekt', najčešće misle na ljetni premium resort s dijelom jedinica za prodaju. Kada javnost i turistička struka govore o luksuzu, misle na sadržajno bogat, cjelogodišnji hotelski proizvod koji podiže destinaciju. Zato pitanje etažiranja u najvrijednijim zonama nije tehničko nego strateško. Radi se o tome kakav turizam Hrvatska želi: još ljetnih apartmansko-resortnih projekata ili više cjelogodišnjih hotelskih investicija koje grade održivost, kvalitetu i manju sezonalnost. To su dvije vrlo različite budućnosti – zaključuje Mikulić.