Iz ureda u poduzetništvo: Kako sam postao sâm svoj gazda

Nitko se ne rodi s posjetnicom na kojoj piše 'poduzetnik'. Većina ih počne negdje drugdje: u učionici, uredu, banci, na gradilištu. Dugo ljudi misle da znaju gdje je granica njihova puta: između prve i druge plaće, godišnjeg odmora i božićnice. I onda se dogodi prijelomni trenutak zbog kojega se ideja da rade za sebe više ne čini kao ludost, nego kao jedina logična opcija. U tom se trenutku sigurnost prestaje mjeriti visinom primanja, a počinje osjećajem koliko netko kvalitetno, hrabro i domišljato upravlja vlastitim životom.

Direktor Argus Grupe i Famaxa Boris Sruk, koji je prije poduzetništva radio u korporacijama i državnim institucijama, priznaje da su sigurnost, rad u velikim timovima i osjećaj pripadnosti ključne prednosti takvih organizacija.

– Sigurnost koju pružaju veliki sustavi i rad u velikim timovima, uz osjećaj pripadanja, ključna je korist. S druge strane, postoji ograničen stupanj odlučivanja. U velikim sustavima svi su dio organizacije, kao dio mehanizma. Poduzetništvo nosi slobodu odlučivanja, kreativnost, a istodobno veću odgovornost, nesigurnost te rizik – tvrdi Sruk.

Kod Sruka taj je trenutak došao bez velikog nezadovoljstva. Bio je to unutarnji signal da je spreman, uz kombinaciju znanja, iskustva, mreže poznanstava i strasti.

– Prije osam godina dogodio mi se taj moment da sam imao izbor – krenuti sâm ili tražiti novi angažman u sustavu – i pomislio sam: 'Ako ne sada, kada?' Onima koji razmišljaju o sličnoj tranziciji poručujem da ne razmišljaju, nego da pokušaju. Aktivnost je jako važna. Prilike ne čekaju, one se stvaraju – napominje Sruk.

Dio reda i planiranja prenio je u svoj poduzetnički život. Raspored rada, jasni ciljevi i stalna komunikacija s timom postali su okosnica poslovanja.

Sigurnost vs. vlastiti smisao

Ivana Urem Marohnić, osnivačica najdugovječnije zagrebačke zanatske pekarnice Korice, dobro opisuje prijelazni trenutak nakon dvanaest godina rada u A1 Hrvatska (tadašnjem VIPnetu).

– Sigurnost više nije bila dovoljna. Došla sam do točke u kojoj sam sve manje osjećala smisao u onome što radim, a sve više prepoznavala prazninu ponavljanja istih obrazaca. Nije to bila velika drama i nagli rez, nego tiha odluka da želim nešto vlastito i opipljivo – ističe Urem Marohnić.