Ako razmišljate o pokretanju isplativog biznisa, sigurno postoje lukrativniji poduzetnički pothvati od obrazovnog sektora. Elitističke privatne obrazovne institucije koje privlače samo povlaštenu djecu turbobogatih, gdje školarina stoji koliko i vila u zapadnoj Istri s bazenom i privatnim teniskim terenom, gdje, budimo iskreni, studiraju samo oni koji ne mogu biti ništa drugo nego pokretači društvenih promjena jer ih nakon diplome čeka crveni tepih gdje god se zaposlili, ponajprije zbog statusa, a ne zbog stvarnog znanja i iskustva… scenarij je koji se ne može pisati u Hrvatskoj.
Privatne obrazovne institucije u našoj zemlji niti su tako i toliko elitne niti su rezervirane samo za povlaštene buduće pokretače društva. Tržište je kompetitivno i konkurencija nisu samo jedne drugima, konkurencija im je i javni sektor, pa tržište obilježava izazovna borba za opstanak i za svakog studenta.
Školarine nisu dovoljne
A to je tržište sve manje. Iz godine u godinu upisujemo sve manje prvašića, sve manje srednjoškolaca maturira, pa se posljedično i sve manje brucoša upisuje na fakultete. Što javne, što privatne. Demografski slom s jedne strane i potpuna neatraktivnost hrvatskih studija za strance s druge strane učinili su svoje, pa u našem visokom obrazovanju ostaje svake godine između 11 i 13 tisuća nepopunjenih mjesta za brucoše i to najviše u sustavu državnog visokog obrazovanja koji se financira novcem poreznih obveznika.
Nije ni čudno da u takvim okolnostima nagrade za poduzetnika godine dobivaju osnivači privatne obrazovne ustanove, poput Algebre, s obzirom na to da za uspjeh u takvim okolnostima treba biti virtuoz. No to znači da za cijenu školarine, koja ovisno o instituciji iznosi od tri do sedam tisuća eura, svojim polaznicima moraš ponuditi nešto što ne mogu dobiti besplatno – personalizirani pristup i izravan pristup tržištu rada. Između ostalog.
To je tek jedan segment poslovne priče. Da bi u Hrvatskoj privatna obrazovna institucija opstala, mora pokriti troškove za plaće zaposlenika i stvoriti uvjete za njihov ostanak jer je profesorskog, odnosno nastavničkoga kadra na tržištu premalo, mora financirati troškove licencija, tehničke opreme, prostora, materijalne troškove i to sve u visokoreguliranom sektoru koji traži konstantnu reevaluaciju i promjenu temeljenu na novim trendovima na tržištu i u društvu.
Pa onda u takvim okolnostima osnivači i upravitelji ustanova postaju kreativci. Financiranje samo od školarina često nije dovoljno za pokrivanje svih tih troškova, stoga privatne škole šire svoje djelovanje na, primjerice, organizaciju tečajeva za cjeloživotno obrazovanje ili drugih projekata za gospodarske subjekte koji mogu donijeti novac.
– Stvoriti održiv, a kamoli isplativ posao u visokom obrazovanju u državi s besplatnim javnim obrazovanjem velikih kvota u odnosu na broj stanovnika samo po sebi je uspjeh. Mnogi ne znaju da samo šest posto studenata u Hrvatskoj studira na privatnim visokim učilištima. Kad svemu tomu dodamo relativno kratku hrvatsku povijest privatnog obrazovanja, sa svim pratećim stereotipima i mijenama u sektoru, pa onda i platežnu moć građana, širinu i strukturu znanstvene zajednice u odnosu na uvjete za izvođenje programa sveučilišne razine i procese donošenja odluka u branši, to je zahtjevan posao i teško ga se može uspješno raditi bez velike motivacije, žrtve, fleksibilnosti i prizemnosti u očekivanjima – ističe Damir Jugo, dekan Veleučilišta Edward Bernays.
Samo dvadeset godina za uspjeh
No, nije da se ne može uspjeti. Visoko učilište Algebra jedina je privatna obrazovna institucija u Hrvatskoj koja se, uz Međunarodno sveučilište Libertas, plasirala na listu 1000 najvećih poduzeća u Hrvatskoj, koja je na listi i kao Visoko učilište Algebra i kao Algebra d.o.o., a konsolidirano ima prihode, barem u 2022. godini, koji prelaze 19 milijuna eura i dobit veću od pet milijuna eura. Kako kaže Algebrin dekan Mislav Balković, za njihov uspjeh preko noći trebalo im je ‘samo‘ dvadeset godina.
– Na naš rast i razvoj svakako su utjecali i socioekonomski čimbenici, rast kupovne moći i životnog standarda, ali i činjenica da je digitalna transformacija zahvatila sve dijelove gospodarstva, privatnog i javnog sektora te društva, pa je zato i potreba za kvalitetnim stručnjacima iz područja u kojima provodimo programe sve veća. Najviše polaznika danas imamo upravo u segmentu cjeloživotnog obrazovanja, u kojem provodimo niz akreditiranih programa za obrazovanje odraslih te posebnih certifikacijskih seminara za IT stručnjake s višegodišnjim iskustvom – ističe Balković te dodaje da su oni kao institucija potpuno svjesni da veliki dio aktivnosti koje provode i za koje naplaćuju školarinu provode i državne obrazovne ustanove uz minimalnu naplatu ili bez naplate prema korisniku, jer njihove usluge plaćaju porezni obveznici.
– U takvim okolnostima moramo kontinuirano davati sve veću vrijednost svojim studentima i polaznicima kako bismo dobili i zadržali njihovo povjerenje odnosno kako bismo ih uopće imali priliku školovati – objašnjava Balković te napominje da to znači, a on u to čvrsto vjeruje, da Algebra može rasti i razvijati se jedino kvalitetom i konkurentnosti programa i pristupa koje su izgradili. Osim sadržaja, dodaje, zna da je pristup nastavi i sustav vrijednosti koji grade kod svojih studenata također važan element ukupne kvalitete.
A čak i s toliko izazova i prepreka u poslovanju, ponuda za preuzimanje ne nedostaje. Balković kaže da je i u posljednje vrijeme bilo nekoliko vrlo ozbiljnih ponuda, ali trenutačno u Algebri nisu zainteresirani za privlačenje potencijalnih ulagača ili kupaca, već su svoje poslovanje usmjerili na vlastiti rast i ulaganje prihoda u razvoj novih proizvoda, usluga i proširenje kapaciteta.
Kakva iskustva ima druge privatne obrazovne institucije i za kakvim se poslovnim premisama vode, koji su im izazovi, a što ih čini jakima i konkurentnima, pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju tjednika Lider.