Nije u krivu Pavao Vujnovac, vlasnik i predsjednik Uprave Energia naturalis grupe i Prvoga plinarskog društva (PPD), kad kaže da ljudi u Hrvatskoj ustvari ne razumiju što je trading i što to rade trading-kompanije. Da bismo dobili odgovore na ta pitanja poslali smo, što službene što neslužbene, upite na dvadesetak adresa. Kontaktirali smo ekonomske stručnjake, sveučilišne profesore ekonomije, biznismene raznih profila, čak i brokere, ali odgovori su ili izostali u potpunosti ili su se naši kontakti pristojno zahvalili na upitu i skrušeno priznali: ne znam, nije mi to specijalnost.
Nezahvalna je to pozicija za novinara koji u tekstu i još k tome u temi tjedna, najvećem i najopsežnijem tekstu u tjedniku, mora objasniti što je trading i kako funkcioniraju trading-kompanije. No, definitivno nije nemoguća misija!
Može bilo tko
Trading kao takav i uloga trading-kompanija uobičajen je pojam u ekonomijama razvijenih zemalja. U suštini, trade kao takav smatra se trgovinom, a trading-kompanije trgovačkim društvima koja nešto kupuju i prodaju, a specifičnost je u tome da primjerice punokrvna trading-kompanija može, ali i ne mora imati i vrlo često nema nikakve veze s onim što kupuje i prodaje. Niti dobro kojim trguje proizvodi, niti ga skladišti.
Prve trading-kompanije osnovane su u 16. i 17. stoljeću, kada su europske zemlje otkrile svu silu bogatstva kojim obiluju njihove kolonije. Nema čime se nije trgovalo, od plemenitih metala, začina, do kojekakvih čudnovatih ljekovitih i egzotičnih jestivih biljaka. No, putovanja na drugi kraj svijeta bila su toliko skupa da si ni najbogatiji trgovci tog vremena to nisu mogli priuštiti pa su se udružili u trgovačke saveze i uvozili i izvozili zajedno, dijeleći i profit i rizik… Danas su trading-kompanije nešto sasvim drugačije, ali je bit i dalje ista – one su uglavnom bave prodajom i kupnjom velikog obujma robe kao što su razne sirovine (žitarice i uljarice), energenti (struja, plin, nafta), metali (zlato, paladij, srebro, platina), soft-sirovine (kakao, kava, pamuk, narančin sok, sećer) i drugo (poput drveta ili mliječnih proizvoda) kao i živa stoka. Tradeati tako može i najveći svjetski proizvođač nafte iz Saudijske Arabije, ali i vlasnik benzinskih crpki koji tek prodaje gorivo, a takve klasične tradere nazivamo hedgerima, ali i zaigrani investitor s malo jačim laptopom koji se tek kladi hoće li cijena nafte rasti ili padati, koji nema nikakve veze s naftom, a vjerojatno i vozi auto na struju. Osim takvih malih investitora s mnogo novca za klađenje, u sličnu skupinu tradera svrstavaju se i banke te razni hedge fondovi, koji sa sirovinom koju tradeaju nemaju baš nikakve veze. Takvih je igrača u trading-biznisu jako mnogo, a oni najčešće zbog vlastite zarade i pumpaju cijene, pa ih bez imalo srama i treba nazvati pravim imenom – špekulanti.
Dva modela
No, ozbiljne kompanije u trading-biznisu bježe od tog epiteta. Kako navodi Robert Jurišić, vlasnik i direktor tvrtke S-Grain BI, specijalizirane za posredovanje u trgovini poljoprivrednom burzovnom robom, aktivnosti tih tvrtki protežu se u rasponu od identificiranja ponude do potražnje u različitim područjima.
– Trading-kompanije najčešće su specijalizirane ili za agrobiznis ili za energente ili pak metale i slično. Specifične su po tome što su prije svega financijski jako stabilne i mogu osigurati velike obujmove generičkog proizvoda po konkurentnim cijenama. Osim toga, moćne su te vežu uza sebe snažnu logistiku i transport. To su uglavnom trgovačke ili proizvođačke kompanije koje su trgovale burzovnom robom i/ili koje su veliki proizvođači burzovne i generičke robe, a čija se ekspanzija u svijetu veže uz globalizaciju i globalnu trgovinu, rast potražnje, razvoj logistike, ali i rast i razvoj raznih robnih burzi. Danas trading-kompanije vrlo često ulaze u vertikalnu integraciju u oba smjera (i u smjeru proizvodnje i u smjeru prerade/potrošnje) kako bi kontrolom lanca vrijednosti stvorile dodatnu vrijednost za potrošača te posljedično ostvarile veću konkurentnost/profitabilnost – objasnio je Jurišić.
Prema njegovim riječima, kad je taj biznis u pitanju, potrebno je razlikovati dvije vrste tradinga. Jedan se veže uz trgovinu fizičkom robom, a drugi uz robne burze gdje se trguje derivatima – futuresima i opcijama. Trading-kompanije za svoj poslovni model mogu odabrati jedan od ta dva oblika ili njihovu kombinaciju, što neke tvrtke i rade. Pojednostavnjeno, trading-kompanije koje trguju fizičkom robom, kupuju i prodaju robu koja se dalje upotrebljava kao sirovina u proizvodnom lancu. Primjerice, sirova nafta, plin, ugljen, rude i metali, kukuruz, pšenica, razna jestiva ulja itd.
– Međutim, takve kompanije osim što trguju fizičkom robom, najčešće trguju i derivatima na burzama, ponajprije da bi se osigurale od rizika promjene cijene (hedgirale) te time smanjile svoju izloženost i zaštitile svoju maržu. Postoje i trading-kompanije koje trguju samo derivatima. Razvoj tehnologije i interneta, posebno u zadnjih 20 – 30 godina omogućio je razvoj takvih kompanija koje pokušavaju pronaći odgovarajuće algoritme i strategije trgovanja kako bi predvidjele buduće (dnevno, tjedno, mjesečno, dugoročno) kretanje tržišta te na taj način ostvarile profit – rekao je Jurišić.
A kako trading izgleda u praksi, pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju tjednika Lider.