Briga za sigurnost opskrbnih lanaca, težnje za ponovnom industrijalizacijom i nade u zelenu transformaciju u posljednje vrijeme preoblikuju trgovinske i industrijske politike. Vlade koje su se do jučer doslovno rugale politici biranja pobjednika sada se natječu u utjecaju na to što i gdje tvrtke proizvode. A ti pomaci prema ekonomskom nacionalizmu i intervencionizmu u prvi plan ponovno guraju debatu o državnom upletanju i njegovim posljedicama na ekonomiju.
Treba li i kako poticati tvrtke prvakinje ili pustiti da ih tržište samo iznjedri, pitanje je oko kojeg će se konzervativniji i liberalni ekonomisti uvijek sukobiti. Prvi će smatrati da država treba i mora poticati određene sektore za koje se procjenjuje da imaju najveće izglede za dugoročan doprinos domaćoj ekonomiji, a drugi će smatrati da će se tržište samo regulirati.
– Tema industrijske politike i državnog intervencionizma u vrijeme konjunkture uvijek je u drugom planu, a kad nastupi kriza, svatko nastoji kod kuće zaštititi zaposlenost i kritične industrije. Pitanje je ponovno aktualno u kontekstu deglobalizacije i premještanja proizvodnje u zemlje koje su bliže ili prijateljskije. Dakle, u dobrim vremenima primjenjuju se horizontalne mjere u obliku nižih poreza, efikasnosti javne uprave, kojima se svima jednako pomaže, a u teškima se poseže za vertikalnom industrijskom politikom. Upravo to sada radi Amerika svojim Inflation Reduction Actom čiji je ključni postulat povećanje zaposlenosti – objašnjava ekonomski stručnjak Mladen Vedriš.
Prema njegovu mišljenju, kao što za različite bolesti trebaju različiti lijekovi, tako je i s industrijom: ne postoji jedna mjera koja može odgovarati svima.
– Hrvatska bi mogla i trebala prepoznati deset ili petnaest industrijskih grupacija, okupiti proizvođače i pitati ih što može napraviti kako bi im olakšala poslovanje; treba li im kreditna, jamstvena ili komasacijska politika. No problem je u tome što mi u Hrvatskoj samo interveniramo u posljedice – kaže Vedriš i dodaje da je ključno u biranju šampiona pratiti i kakve rezultate donosi pojedina politika.
Deglobalizacija i veći utjecaj države
Zagovornici prošampionske politike često se pozivaju na neporecive uspjehe kompanija kao što je Airbus, kojem su državne potpore pomogle u razvoju i zahvaljujući kojem je razbijen Boeingov monopol. No, kao što se mogu nabrajati takvi svijetli primjeri, povijest je prepuna i onih u kojima državne intervencije i usmjeravanje ekonomije nisu urodili plodom. Stoga će protivnici biranja pobjednika kao glavni argument isticati da država uvijek lošije odabire od tržišta.
– Dobar je primjer hrvatska poljoprivreda, koja unatoč svim subvencijama ima sve lošije rezultate. Politički su te intervencije popularne, ali dugoročni učinci uvijek su lošiji jer država ne raspodjeljuje novac efikasno. Ionako se previše upleće u tržište mnogim regulacijama, što je osobito to izraženo u Europskoj uniji. Novac usmjerena u oporavak i otpornost aktivira se tek sada, kad se ekonomija već oporavila, zbog čega će se dodatno raspiriti inflacija, povećati pritisak na plaće te na kraju smanjiti inozemna konkurentnost – objašnjava predsjednik stranke Fokus Davor Nađi, koji se zauzima za smanjenje poreznog opterećenja, ulaganje u obrazovanje, pružanje veće institucionalne potpore tvrtkama i druge slične mjere koje ne favoriziraju nikoga, nego povećavaju opću konkurentnost.
Koje mjere industrijske politike su se kroz povijest pokazale uspješnim te što ovoj temi kažu zagovornici pro-šampionske politike, kao i protivnici biranja pobjednika, sada kada je svijet očigledno krenuo u smjeru deglobalizacije i većeg utjecaja države na ekonomiju, pročitajte u novom tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.