Kako bi se rasteretilo sudove i ubrzalo sudske postupke, svjetlo dana uskoro će ugledati novi zakon o mirnom rješavanju sporova, koji propisuje obveznu medijaciju između stranaka prije samog odlaska na sud. O samom procesu medijacije, kao i o nekim nelogičnostima tog novog zakona, poput spomenute obveze koja se kosi s osnovnim načelom medijacije, a to je dobrovoljnost stranaka za mirnim rješavanjem sporazuma, već smo pisali u Lideru.
No sada je u planu također i uspostava Centra za mirno rješavanje sporova u Zagrebu, s podružnicama u Rijeci, Splitu i Osijeku, stoga u ovom članku istražujemo zašto je to dobro rješenje, koje su manjkavosti tog zakona, a otkrivamo i kako se medijacija u praksi razlikuje od sudova.
Ključna je informiranost
Kristina Bajsić Bogović iz Odvjetničkog društva Horvat&Zebec&Bajsić Bogović, koje je usko specijalizirano za medijaciju i time se bavi već dugi niz godina, smatra da je uspostava Centra za mirno rješavanje sporova pozitivan pomak, prvenstveno u osjveštavanju ljudi da je sporove moguće riješiti i mirnim putem, bez odugovlačenja i uz manji trošak. Naime, najveći problem kod medijacije jest upravo što mnogi ne znaju za tu mogućnost, a i sami sudci, unatoč tome što im zakon to dozvoljava, rijetko kada predlažu mirenje.
– U Hrvatskoj još uvijek postoji nedovoljno znanje, odnosno nizak stupanj informiranosti o alternativnim načinima rješavanja sporova. Građanima je potrebna edukacija o prednostima medijacije i upoznavanje s dobrobitima medijacije koje ne samo da utječu na smanjenje broja sporova, a time i učinkovitost sudova, već donosi najbolje rezultate za sve strane spora – kaže Bajsić Bogović.
– Korisnicima ove metode još uvijek nisu dovoljno poznate, posebno onima koji vjeruju ili ih se potiče na to da su sudovi jedino mjesto za pružanje usluge rješavanja sporova – dodaju iz Hrvatske udruge za mirenje (HUM) u kojoj se već 20 godina provode postupci mirenja.
Osim same mogućnosti medijacije, važno je ukazati i na razlike u odnosu na sudove. U medijaciji tako stranke također mogu izabrati i ritam i brzinu rješavanja problema – danima ili godinama.
– Primarna zadaća aktivnosti na promicanju mirnog rješavanja sporova i medijacije, nije toliko pridobiti one koji su već izabrali sudove kao način rješavanja svojih sporova, već one koji se još nisu odlučili kako ih rješavati te posebno one koji su odlučili ne rješavati ih uopće, samo zato što su im načini koji im se nude, pretegobni ili ih ne mogu sebi priuštiti. Prema nekim istraživanjima takvih je i do 50 posto – smatraju u HUM-u.
Spremnost na rješenje
Iz HUM-a dodaju da je nemoguće očekivati zadovoljstvo rješenjem konflikta ako to rješenje tražimo od treće osobe – države, sudova – bez aktivnog sudjelovanja stranaka koje su taj konflik i proizveli.
– Cilj ovih nastojanja koji su postali snažni trend u cijelom svijetu je osnažiti vlasnike sporova u pogledu podsjećanja da su oni itekako sposobni aktivno i ključno sudjelovati u postupku mirnog rješavanja njihovih sporova. U njemu su baš oni najvažnije osobe, u njemu nitko ne odlučuje umjesto njih, u njemu imaju punu kontrolu i nad postupkom i njegovim rezultatom i u kojem konačno preuzimaju punu odgovornost za svoje sporove i njihovo rješenje – kažu u HUM-u.
Iako Bajsić Bogović kaže da su neki sporovi pogodniji za medijaciju od drugih, to nije ključna odrednica uspješnog ishoda.
– Najčešće su to bili obiteljski sporovi, sporovi oko vlasništva među susjedima, sporovi poslovnih partnera, ali medijacija je pogodna za gospodarske sporove, sve sporove oko oblika materijalne štete, ali i one sporove koji su povjerljive prirode. Kod medijacije je manje bitna vrsta spora, veću ulogu ima spremnost stranaka na rješavanje sporova mirnim putem i pronalaskom povoljnog rješenja za njih, što je putem medijacije moguće ostvariti – dodaje Bjasić Begović.
Manjkavosti zakona
A koliko je medijacija uspješan proces Bajsić Bogović obrazlaže na primjeru iz njihove prakse.
– Sudjelovali smo u medijaciji u predmetu radi naknade štete gdje je oštećenom bilo vrlo važno što prije ostvariti naknadu kako bi mogao popraviti štetu na vozilu koja mu je nastala, a kako bi dalje mogao ostvarivati prihod, budući da se radi o vozilu koje može koristiti samo određene mjesece u godini. Njegov odštetni zahtjev bio je odbijen, međutim, osiguravajuće društvo pristalo je na medijaciju i u jednom sastanku je dogovoren iznos koji predstavlja naknadu štete. Naša stranka tako je mogla odmah izvršiti popravak vozila i spriječiti sigurnu propast sezone u slučaju vođenja spora jer bi tek kroz dvije ili tri godine eventualno mogao ostvariti naknadu – priča Bajsić Bogović.
Medijacija bi, dakle, mogla riješiti problem preopterećenosti sudova, no Bajsić Bogović ističe da je problem što se prema novom zakonu procesna dužnost stranaka odnosi samo na postupke zbog naknade štete.
– Time se zapravo radi tek mali pomak čime neće biti moguće riješiti većinu dugotrajnih suđenja – objašnjava Bajsić Bogović jednu od nekoliko manjkavosti ovog zakona.
Drugi problem odnosi se na deveti članak, drugu stranicu i drugu alineju, koji nalaže da se upućivanje dopisa pismenim putem može smatrati pokušajem mirnog rješenja spora, jer gotovo sto posto takav dopis neće riješiti mišljenje strane. S druge strane, ističe Bajsić Bogović, dolazak u instituciju za mirenje ili održavanje informativnog razgovora zasigurno hoće.
Dakle, pokušaj rješavanja spora ne znači nužno da se stranke moraju javiti u instituciju na pokušaj mirenja i time novi zakonom nije uopće osigurano obvezno mirenje u instituciji. Slanje dopisa sa svojim izraženim jasnim stavom nije drugačija praksa od dosadašnje koja ne luči rezultate. Ako stranke nisu, na neki način, primorane pristupiti medijaciji, odaziv je gotovo zanemariv jer većina stranaka uopće ne želi čuti za takvo rješenje sporova, iako bi većina zasigurno promijenila mišljenje već pri samoj prilici za sudjelovanje u medijaciji – objašnjava Bajsić Bogović.
Treći nedostatak krije se u devetom članku, na trećoj stranici, budući da uopće nije definirano ‘ranije nasilje među strankama‘.
– Takva konstrukcija rečenice čini nedovoljnu zaštitu potencijalnim žrtvama i otvara poseban front za različita tumačenja stranaka što će potom dovesti do novih otvorenih pitanja, ‘sporova‘ te odugovlačiti postupke. Prema tome, već samo ova dva stavka unose dovoljno problema u primjenu takvog propisa pa je očito da se neće postići svrha koja se želi postići navedenim zakonom – dodaje Bajsić Bogović.
Nepostojeća statistika
Problematično je i što konkretne brojke o slučajevima mirenja u Hrvatskoj još uvijek – ne postoje. I HUM i Bajsić Bogović u svom poslu primjećuju da ih je sve više, no to je također jedan od problema koji bi novi zakon mogao riješiti.
– U medijaciji se sve više pojavljuju tvrtke koje u svoje ugovore pored ostaloga unaprijed ugrađuju i klauzule o obveznoj medijaciji. Na taj način medijacija je za njih postaje obvezni način rješavanja sporova koji eventualno iz tih ugovora proizađu – kažu iz HUM-a.