Prošlog je tjedna održana međunarodna Hanfina konferencija imena ‘Budućnost mirovina: Put prema većim primanjima u starosti‘ koja je okupila dvjestotinjak stručnjaka iz područja mirovinskih fondova i osiguranja. Bila je to idealna prilika za razmjenu iskustava, ali i ideja o unaprjeđenju mirovinskog sustava.
O ovoj konferenciji već danima bruji domaća financijska javnost i to zbog prijedloga financijske blogerice Sandre Tetke Ferenčak da bi država mogla svakom novorođenom djetetu otvoriti mirovinski račun s uplatom od deset tisuća eura iz proračuna i uložiti ta sredstva u S&P 500 ETF do mirovine jer, uz realni prosječni godišnji prinos od oko osam posto, svako će dijete do mirovine imati oko 1,5 milijuna eura.
Mnogi su se stručnjaci osvrnuli na ovaj prijedlog uključujući i ekonomskog analitičara Velimira Šonju koji je objasnio u čemu je štos s ultra-dugoročnim prinosima na S&P 500 kada su mirovine u pitanju. Šonje je, između ostalog, i sam sudjelovao na navedenoj konferenciji, a kako je napisao u svom tekstu, Tetkin ‘prijedlog nije neizvediv‘.
– Svodi na izdvajanje dodatnih 0,5 posto BDP-a na godinu iz državnog proračuna što je u državi s neefikasnom državnom potrošnjom lako pronaći. Otpada onaj uobičajeni argument ‘proračun nam je zadan‘. Drugo, moć kumulativnog ukamaćivanja u vrlo dugom roku jedan je od ključeva financijske pismenosti odnosno discipliniranja zavaravajuće intuicije koja velikom broju ljudi govori da je ultra-dugoročna štednja upitna. Navodno, ‘tko zna što će biti‘ i ‘živi se za danas‘, pa se većina ljudi nađe u čudu kada im se kaže da tisuću eura uloženih danas uz osam posto realnog prinosa na godinu daje skoro 150 tisuća (realnih) eura za 65 godina (ili ako vam je draže gledati bližu budućnost, oko 4,7 tisuća realnih eura za 20 i oko 22 tisuće realnih eura za 40 godina). Prema tome, ako i ne računamo na državu, podsjetnik na ovu računicu mogao bi dobro doći roditeljima koji štede za svoju djecu iako bi za njih trebalo uključiti kraće rokove štednje. Većina neće htjeti štedjeti za mirovine djece (‘Neka se sami pobrinu za to; na nama je da ih osposobimo da brinu za sebe.‘); no, mnogi će razmišljati o dječjoj štednji na 15 ili 20 godina, na primjer za dobro školovanje – piše Šonje.
Napominjući da ovaj prijedlog otvara niz etičkih i političkih pitanja Šonje se ipak pozabavio pitanjem je li obećanje realnih prosječnih godišnjih prinosa od osam na godinu u roku od 65 godina realno.
Hoće li se S&P 500 ponašati kao do sada?
– Bez obzira gledamo li 20, 40 ili 65-godišnja razdoblja, očekivani (prosječni) rolani realni prinos je sličan (oko 6,6 posto u prosjeku godišnje), no varijacije u vremenu jako se razlikuju. 20-godišnji prosječni realni prinosi imaju široku varijancu i povremeno diraju zone blizu nule. 40-godišnji ne pada ispod četiri posto, a 65-godišnji ima malu varijancu i jako rijetko pada ispod šest posto (minimum 65-godišnjeg prosjeka od 1936. naovamo je na 5,4 posto, a maksimum je malo iznad osam posto). Dakle, kada je riječ o S&P 500, trebalo bi baratati s 5,5 – 6,6 posto realno u ultra dugim rokovima, ovisno o tome želi li se komunicirati prinos koji je očekivan na temelju povijesnih podataka ili prinos koji je prilično izvjestan (blizu minimuma) na temelju povijesnih prosjeka. Ako vjerujemo u to da se povijest ponavlja, šansa za ostvarivanje 5,4 posto je stopostotna – navodi Šonje.
Uzme li se 5,75 posto prinosa kao razumna sigurna ‘oklada‘ na temelju povijesnih podataka, nastavlja Šonje, današnjih deset tisuća eura za 65 godina i dalje daje 379 tisuće eura što znači da bi prosječni umirovljenik imao doživotnu mjesečnu mirovinu od 1530, odnosno 1317 eura ako bi mirovina bila nasljedna.
– Međutim, kako možemo znati da će se realni S&P 500 kroz sljedećih 65 godina ponašati kao do sada? Ne možemo to znati. 65 godina je puno vremena u kojemu se svijet i Amerika zajedno s njime može okrenuti na glavu. Zbog toga je prikazana igra brojki zgodna metafora i pouka da se dionički rizici u ultra-dugim horizontima ulaganja mogu jako umanjiti. Zbog toga su rizični portfelji primjereni za dugoročnu mirovinsku štednju. No, jedno su takvi generalni zaključci, a drugo su zaključci na kojima bi trebalo graditi mirovinske sustave. Jedno su rizici, a drugo su neizvjesnosti koje nisu izračunljive, pa se njima može upravljati samo spremnošću na prilagođavanje kada nastupe neočekivani događaji. A takvih će događaja u narednih 65 godina sigurno biti jako puno. Samo ne znamo kakvi će biti – objašnjava Šonje dodajući da će zagovornici najpoznatijeg američkog indeksa vjerojatno govoriti da se u proteklih stotinjak godine svijet nekoliko puta mijenjao, a on je i dalje isporučio prinose.
Vrijedi uzeti u obzir, prema ovom ekonomskom analitičaru, i razliku u inflaciji kod nas i u SAD-u, zatim tečaj eura i dolara, globalne promjene te starenje stanovništva.
– Zbog neizvjesnosti oko takvih i sličnih strukturno-povijesnih pitanja nema smisla igrati na jednu kartu jednostavnih tehničkih rješenja. Na jednu kartu ne igraju ni brojni mirovinski fondovi u Americi koji nemaju tečajni i inflacijski rizik u odnosu na gore prikazane izračune, ali svejedno pokušavaju globalnu diversifikaciju radije nego da svu mirovinsku štednju stave u S&P 500 ETF – napominje Šonje zaključujući da iako je prijedlog Sandre Ferenčak zanimljiv za raspravu, teško je napraviti korak dalje od općenitih preporuka poput onih da su rizični portfelji primjereni za dugoročnu mirovinsku štednju te da treba što ranije početi štedjeti za mirovinu.