Komentari
StoryEditor

Andrej Grubišić: Pravom se ne može nazvati ono što netko drugi mora proizvesti za nas

02. Siječanj 2021.
Interes je svih razboritih ljudi imati odgovarajuću zdravstvenu skrb, ali taj se interes ne može automatski poistovjetiti s ‘pravom‘ na tu skrb. Jedini je način primjene takvog ‘prava‘ arbitrarna prisila proizvođača proizvoda ili usluga i/ili poreznih obveznika

Prirodna prava uključuju pravo na život, osobnu slobodu i raspolaganje privatnom imovinom. Svaki bi ih pojedinac morao imati priliku konzumirati uz uvjet da ta ista prava ne uskraćuje drugima te da konzumacijom tih prava drugima ne nanosi štetu. Većina stvari izvan ovog okvira predstavlja pojedinčev interes, a ne pravo.

Međutim, u javnom diskursu možemo čuti da netko ima 'pravo' na posao, zatim 'pravo' na obrazovanje te u zadnje vrijeme iznova aktualno 'pravo' na zdravstvenu skrb. Stvarna istina je da pojedinac ima pravo odabira želi li raditi, a da zdravorazumska osoba shvaća da mu je u interesu raditi. Racionalna osoba shvaća da mu je u interesu biti bolje, a ne lošije obrazovan. Interes svih razboritih ljudi je imati odgovarajuću zdravstvenu skrb, ali taj se interes ne može automatski poistovjetiti s 'pravom' na tu skrb. Naime, 'pravom' se ne može nazvati ono što netko drugi mora proizvesti za nas. Istodobno je jedini način primjene takvog 'prava' arbitrarna prisila proizvođača proizvoda ili usluga i/ili poreznih obveznika. Nekoliko je problema s fenomenom proglašenja nečijih interesa 'pravima' čije ostvarenje podrazumijeva prisilno kolektivno financiranje, u ovom slučaju s osobitim naglaskom na zdravstvenu skrb.

Virtualna kategorija

1. Rast velike socijalne države u sklopu koje se odgovornost s pojedinca i obitelji transferira na državne birokrate koji formiraju zdravstveni sustav. Pojedinac nema slobodu, ali snosi trošak i posljedice, a državni birokrat ima slobodu uz koju ne dolazi istinska odgovornost. Najgora moguća kombinacija.

2. Za većinu korisnika javne zdravstvene usluge trošak usluge je virtualna odnosno skrivena kategorija jer se doprinosi plaćaju iz bruto plaće direktnom doznakom poslodavca. To umanjuje 'osjetljivost' korisnika na ukupan trošak zdravstvene skrbi.

3. Zloupotreba instituta solidarnosti, pod egidom kojega, koristeći se novcem poreznih obveznika, država zadovoljava potrebe interesnih skupina koje su svoje potrebe uspjele progurati kao svoja 'prava'. Istinska solidarnost znači da ljudi koje možemo smatrati objektivno odgovornima (zdravi i radno sposobni) odvajaju za one koje ne možemo smatrati objektivno odgovornima (invalidi, mentalni bolesnici, djeca, trudnice itd.). Bitno je naglasiti da siromaštvo ne znači automatski izostanak objektivne odgovornosti.

4. Postojeći sustav ne diferencira između onih koji su uplatili više i onih koji su uplatili manje u smislu cijene usluge. Onaj koji je uplatio 10.000 kuna javnih zdravstvenih doprinosa dobiva istu uslugu kao i onaj koji je uplatio 30.000 kuna. Čak i da jest bogatiji triput, u praksi pri kupnji hrane u trgovini ne plaća triput veću cijenu za isti proizvod. Isto treba vrijediti i za zdravstvenu uslugu. Ovo nije u koliziji s institutom solidarnosti jer nije upitno trebamo li pomoći onima koje ne možemo smatrati objektivno odgovornima.

5. Najčešće se 'pravo' ostvaruje konzumacijom usluge u državnim institucijama (npr. bolnicama), kojima se upravlja na nedovoljno efikasan način, što u konačnici dovodi do stalnog rasta troškova.

Ni bonusa ni malusa

6. Povremena korupcija, jer čak i u takvom sustavu neki moraju 'dodatno platiti' da bi konzumirali svoje 'pravo'. Potonje je dosta bitno u kontekstu uvjerenja nekih da je zdravstvena usluga uvijek i bezuvjetno dostupna svima.

7. Poistovjećivanje dostupnosti usluge i njezine kvalitete. Velika je razlika između kvalitetno dostupne usluge i dostupne kvalitetne usluge.

8. Depersonalizirani odnos između pružatelja i primatelja usluge, uz nemogućnost ostvarenja povrata novca ako niste zadovoljni dobivenom uslugom, te uz obvezu sudjelovanja u kolektivnom financiranju sustava čak i ako se ne želite koristiti njegovim uslugama. Istodobno, pružatelj usluge ne prima bonus ako je radio mnogo i izvrsno, ali ne ostvaruje ni malus ako je radio loše ili je namjerno izbjegao nešto učiniti.

9. Državni monopol nad 23 milijarde kuna obveznih doprinosa za zdravstveno osiguranje uvećanih za dvije milijarde kuna iz centralnog proračuna (razlika do 27 milijardi kuna u HZZO-u su dobrovoljni doprinosi) koji guši mogućnost razvoja privatne zdravstvene usluge.

10. Ideološka pozicija interesnih skupina (npr. sindikata) koji glorificiraju javni zdravstveni sustav u okolnostima kada ne postoji mogućnost objektivne usporedbe s privatnim zbog državnog monopola nad obveznim zdravstvenim doprinosima. Kad se uspoređujete sami sa sobom, uvijek zaključujete da ste najbolji. 

30. svibanj 2024 08:58