Tvrtka koja naraste do prihoda od sedam milijuna kuna zaustavit će daljnji rast. Zbog daljnjeg rasta mogla bi se naći u situaciji da s većim prihodom ostvaruje manju neto dobit jer se dobit oporezuje po znatno višoj stopi
Vlada petim krugom porezne reforme nastavlja istim putem koji je slijedila i u prethodna četiri. Smanjuje se porez na dobit malim tvrtkama, smanjuje se porez na dohodak, uvode se dodatni neoporezivi primici i proširuje se krug poduzetnika koji mogu plaćati PDV po naplaćenoj realizaciji. Svako smanjenje poreznog opterećenja treba pozdraviti bez zadrške, ali kao i svaki put do sada izgleda da je svrha mjera više zadovoljiti kratkoročne interese birača nego strateško pozicioniranje hrvatskog gospodarstva.
Početkom listopada Vlada je dovršila prijedlog petog kruga porezne reforme te ga poslala u javno savjetovanje. U petak 4. prosinca 2020 Sabor je izglasao promjene poreznih zakona pa će tako Hrvatska ući u 2021. godinu s petim krugom porezne reforme. Dvije su glavne mjere: smanjivanje poreza na dobit za poduzetnike s prihodom do 7,5 milijuna kuna i smanjivanje stopa poreza na dohodak.
Na prvi pogled privlačno zvuči podatak da će više od 90% poduzetnika plaćati porez na dobit po smanjenoj stopi od 10% umjesto dosadašnjih 12% odnosno umjesto 18% poreza koji plaćaju poduzetnici s prihodom većim od7,5 milijuna kuna. Međutim, pitanje je da li je upravo takvo smanjenje poreza na dobit ispravno, pravedno i dugoročno najbolje za Hrvatsku. Stavljanje čvrste granice na prihod nije pravedno i ispravno iz nekoliko razloga. Prvi je da se time favoriziraju industrije s većom maržom na uštrb industrija s nižom maržom.
Prepreka u rastu tvrtke
Sedam i pol milijuna kuna je za tvrtku koja se bavi uslugama s par zaposlenika izuzetno visok prihod jer je sav prihod, u stvari, marža iz koje se plaćaju plaće i dobit. Za razliku od toga, za proizvodnu ili trgovačku tvrtku je to nizak prihod jer je i do devedeset posto prihoda trošak materijala ili robe, a samo deset posto je marža iz koje se plaćaju plaće i dobit. Prema tome, ovakav način određivanja porezne granice favorizira uslužne djelatnosti odnosno djelatnosti gdje je udio dobiti u prihodu visok.
Drugi problem s granicom određenom samo na iznos prihoda te velikom razlikom u poreznim stopama je porezni zid. Porezni zid je pojava u kojoj porezni propisi destimuliraju rast firmi. U hrvatskom će primjeru neka tvrtka koja naraste do prihoda od sedam miliona kuna zaustaviti daljnji rast. Daljnji bi rast takvu tvrtku mogao dovesti u situaciju da s većim prihodom ostvaruje manju neto dobit jer se dobit oporezuje po znatno višoj stopi. Ako tvrtka na 7,5 milijuna kuna ima 20% dobiti odnosno 1,4 milijuna kuna onda plaća 140.000 kuna odnosno neto dobit je 1,26 milijuna kuna.
Ako podigne promet na 7,5 milijuna kuna i dobit na 1,5 miijuna kuna tada plaća porez od 270.000 kuna te je neto dobit 1,23 milijuna kuna. Tvrtka s većim prihodom i većom bruto dobiti na kraju ima manju neto dobit! Ne isplati se rasti pa će tako biti vrlo malo tvrtki s prometom od 7,5 milijuna kuna i nešto višim prometom. Stvara se prepreka u rastu tvrtki.
Nešto bi bolja situacija bila kada bi se umjesto fiksno postavljene granice prometa uzela kategorija mikro i malih poduzetnika kako je definirana u drugim zakonima. Mali je poduzetnik onaj koji ne prelazi dva od tri kriterija: ukupna aktiva 30 milijuna kuna, prihod 60 milijuna kuna i do 50 radnika. Iako bi porezni zid i u tom slučaju postojao bio bi blaži jer bi se radilo o tri kriterija umjesto jednom. Međutim, pravo rješenje za porez na dobit bi bio takozvani estonski model pri kojem se porez na dobit ne plaća jednom godišnje nego se plaća prilikom isplate dobiti. Tako se ukupna cifra poreza na dobit ne bi smanjivala nego bi se samo naplata odgodila, a poduzetnici bi bili motivirani da ostvarenu dobit ostave u firmi te bi se kapitaliziranost hrvatskog gospodarstva povećala.
Dohodak manji od odbitaka
Stope poreza na dohodak se ponovo smanjuju. U prvom krugu porezne reforme povećan je osobni odbitak i ukinute se neke porezne stope, u trećem krugu povećana je osnovica za najveću stopu, u četvrtom krugu je ponovo povećan osobni odbitak, a u petom se krugu smanjuju stope poreza na dohodak. Slično je bilo i s ostalim porezima. Ovako gledano, jasno je da nikada nije bilo plana porezne reforme nego se mjere više-manje donose ad-hoc. No, specifičnost ove promjene poreza na dohodak je da će se odnositi samo na trećinu obveznika. Prema tvrdnji ministra Marića, od ukupno 2,8 milijuna obveznika poreza na dohodak samo ih 900.000 u stvari plaća porez na dohodak. Ostali su tog poreza oslobođeni prvenstveno zato jer im je dohodak manji od odbitaka.
Međutim, svi zaposlenici su obveznici plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Svi dosadašnji krugovi poreznih reformi populistički su povećavali dostupan dohodak poreznih obveznika, ali nisu rješavali dugoročne probleme zdravstvenog i mirovinskog sustava. Potez koji bi bio u dugoročnom interesu i poreznih obveznika i Hrvatske je da se uštede u porezima prenesu u uplate u drugi mirovinski stup pa da polako taj oblik mirovinskog sustava postane značajniji u osiguranju mirovina odnosno da se odgovornost države za isplatu mirovina smanji i time poveća stabilnost i pouzdanost sustava. Novac uplaćen u drugi mirovinski stup, uz sve njegove mane koje isto nisu male, prilično je siguran i predvidiv.
Kolika će biti mirovina iz prvog stupa za deset ili dvadeset godina nitko ne zna i ne može znati, a iskustvo pokazuje da je sve manja. U trendu smanjivanja radno aktivnog stanovništva i povećanja primatelja mirovina postojeći mirovinski sustav je neodrživ te je nužna reforma. Smanjivanje poreznih prihoda bilo bi dugoročno bolje usmjeriti u reformu mirovinskog sustava nego u direktnu potrošnju.
Kompenzacijske mjere
Skriveno od očiju javnosti prolazi činjenica da smanjivanje poreza na dohodak najvećim dijelom snose jedinice lokalne samouprave, a ne država. Nakon svake reforme Vlada formira takozvane kompenzacijske mjere kojima jedinicama lokalne samouprave nadoknađuje smanjenje prihoda zbog smanjenja poreza na dohodak. Međutim, te kompenzacijska mjere su svaki puta drugačije i, u stvari, kreiraju sve veću ovisnost jedinica lokalne samouprave o državnom proračunu odnosno doprinose još većoj centralizaciji Hrvatske.
I na kraju problem koji izgleda da nije moguće riješiti jer se ponavlja kod svih dosadašnjih vlada pa tako i ove. Prošlo je gotovo tri mjeseca od kada su se manje-više znale sve promjene zakonskih propisa, a potrebni pravilnici još uvijek nisu doneseni. Zakoni određuju pravila, ali pravilnici određuju kako će se Zakon primjenjivati.
Za tvrtke koje isplaćuju plaću u prvom radnom danu u mjesecu, obračun plaće za siječanj mora biti gotov dan, dva prije stare godine, a još uvijek se ne zna kako ga se treba izraditi. Po dobrom starom običaju za edukaciju djelatnika, za prilagodbu potrebnih programskih paketa i za primjenu svih novih propisa ostat će tek par dana.