Nakon serije akcija prosvjednog spaljivanja Kurana pred veleposlanstvima islamskih zemalja u Danskoj i, s druge strane, snažnih prijetećih reakcija islamskog svijeta danska vlada traži način da zakonom zabrani prosvjedno spaljivanje muslimanske svete knjige. A da to baš ne izgleda tako
Biranim je riječima danski ministar vanjskih poslova Lars L. Rasmussen ovih dana objavio da je islamski svijet porazio danski pravni poredak. Danska vlada ‘razmatra načine djelovanja u posebnim situacijama, kad se, primjerice, vrijeđa druge države, kulture i religije i kad to može imati znatne negativne posljedice za Dansku, ne samo kad je riječ o sigurnosti‘, najavio je ministar. Ili, u prijevodu, nakon serije akcija prosvjednog spaljivanja Kurana pred veleposlanstvima islamskih zemalja u Danskoj i, s druge strane, snažnih prijetećih reakcija islamskog svijeta, uključujući i osudu 57 država članica Organizacije islamske suradnje (OIC), danska vlada traži način da zakonom zabrani prosvjedno spaljivanje muslimanske svete knjige. A da to baš ne izgleda tako.
Na sličnom je putu Švedska, čija je pozicija još za nijansu delikatnija od danske. Naime, Turska, koja se posljednjih godina nametnula kao globalna zastupnica i glasnogovornica islamskog svijeta, još nije ratificirala njezin pristupni ugovor NATO-u iako je Erdoğan na summitu u Vilniusu najavio odustajanje od veta i potporu švedskom članstvu. Nakon prosvjednih spaljivanja Kurana Turska ima dodatne, za Švedsku ponižavajuće uvjete.
Okviri liberalne demokracije
Za Dansku i Švedsku zakonska zabrana javnog spaljivanja Kurana nije nimalo jednostavan korak. Time bi (selektivno) dokinule ustavom zajamčeno pravo na slobodu izražavanja, koja je vrlo široko definirana u tim državama koje su donedavno bile ne samo normativni nego i stvarni uzori liberalne demokracije. Zato je ministar Rasmussen najavljujući novi zakon odmah dodao i da će sve mjere koje će vlada donijeti biti ‘unutar okvira ustavno zajamčene slobode izražavanja‘. Bit će to, dakako, umotano u paket zaštite od vrijeđanja svih kultura i religija.
Iako, potpuno je promašeno uspoređivati prosvjedna paljenja Kurana s eventualnim prosvjednim paljenjem Biblije ili Tore. Naime, u državama zapadnoga civilizacijskog kruga potonje bi možda izazvalo osudu kao vandalski i uvredljivi čin. Ali našlo bi se i NGO-ovih naprednjaka koji bi uz bubnjeve potpore donijeli šibice, u slučaju da prvo paljenje ne uspije. I to su okviri liberalne demokracije. Na drugoj strani, u dijelu država islamskog svijeta koje vehementno osuđuju i traže zabranu paljenja Kurana u Danskoj i Švedskoj, ne samo da je poželjno spaljivanje Biblije ili Tore nego i ubijanje ljudi koji čitaju Bibliju ili Toru. Neće Danska i Švedska mijenjati svoje zakone ni zato da bi zaštitile od vrijeđanja budiste, hinduiste ili bahaiste…
Nema toga ‘općenitog‘ paketa koji može prikriti bît ovih iznuđenih promjena: Danska i Švedska mijenjaju svoj pravni poredak zbog islama i straha od unutarnjih sukoba i destabilizacije. Međutim, ovoga puta nije riječ samo o jednostranom strahu od mogućih terorističkih akcija radikalnih islamističkih skupina nego i o mogućem pravom sukobu ‘probuđenih‘ domaćih Danaca i Šveđana i njihovih doseljenih sunarodnjaka. Onih koji su se posljednjih desetljeća useljavali (i) u Dansku i Švedsku iz islamskih zemalja te stvarali ondje paralelna društva u kojima su u demokratskoj okolini poštovanja različitosti, u uvjetima socijalne deprivilegiranosti, potpomognuti novcem i vjeroučiteljima iz islamskih zemalja, razvijali i njegovali islamističke ideje o pobjedi islama u svijetu.
Ignoriranje pa prikrivanje
Danska i švedska službena vlast, baš kao i vlasti svih zapadnoeuropskih država, najprije su ignorirale i zanemarivale taj problem, a posljednjih ga godina nastoje prikriti. Primjerice, izbjegavanjem spomena vjerske (islamske) pripadnosti u različitim kaznenim djelima (od krađa preko seksualnih delikata do ubojstava) ili izbjegavanjem vjerske motivacije kaznenih djela.
No to je, očekivano, proizvelo radikalizaciju domicilnog stanovništva i stanje koje su danski i švedski premijeri Mette Frederiksen i Ulf Kristersson ovih dana suglasno definirali kao ‘opasnu situaciju‘. U Danskoj i Švedskoj masovno se prijavljuju prosvjedna paljenja Kurana pred veleposlanstvima islamskih država. Službena vlast naglašava da ta provokativna spaljivanja Kurana organiziraju radikalne desničarske skupine. Ali svaki sukob započinju radikali, a polarizacija društva toliko je velika da svaki taj palež može potpaliti pravi društveni sukob, na rubu građanskog odnosno vjerskog rata.
Danska i Švedska zasigurno će naći neki zakonski oblik koji će zaustaviti masovna spaljivanja Kurana a da pritom ne priznaju kako su odustale od vlastite demokracije. Ali to je tek gašenje požara. Problem ostaje. I postaje veći.