Dojučerašnje anomalije postaju pravilo. Disrupcije su sve češće uzrokovane geopolitičkim, a ne digitalnim razlozima. Nema sidara za koja bi se poduzetnik ili menadžer mogao držati i biti siguran da će prebroditi oluju. Ruše se do jučer postojani poslovni modeli. Sve se preispituje. Ništa nije kakvim se čini
Do prije samo 30 mjeseci, kad bi se na nekom skupu sastali industrijalci, najveće face bili su menadžeri koji su se hvalili da su zatvorili skladišta za dijelove, repromaterijal i sirovine. Uspjeli su do savršenstva dovesti čuveni just in time sustav. Proizvodnja bez zaliha, sustav nultih zaliha, Toyota sustav, ili kako ga se već nazivalo, bio je stvar prestiža.
U samo 30 mjeseci, junaci su se potpuno izmijenili. Sad su na skupovima industrijalaca face oni koji se mogu pohvaliti da su im skladišta dijelova, repromaterijala i sirovina 'puna do krova'. Da imaju zalihe za godinu dana. Dojučerašnji biznis-selebritiji od srama i muke ne spominju just in time. Zauzeti su unajmljivanjem skladišta i moljakanjem dobavljača da koliko-toliko povećaju zalihe.
Pandemija COVID-19, rat u Ukrajini i zapadne sankcije Rusiji okrenuli su biznise naglavačke. Pri čemu nije jasno koliko bi ta izokrenuta vremena mogla potrajati. Dojučerašnje anomalije postaju pravilo. Disrupcije koje su se do prije dvije i pol godine vezivale ponajprije uz efekte digitalne revolucije sada su sve češće uzrokovane geopolitičkim tektonskim poremećajima. Nema sidara i starih recepata kojih bi se poduzetnik ili menadžer mogao držati i biti siguran da će prebroditi oluju. Ruše se do jučer postojani poslovni modeli. Sve se preispituje. Nitko ni u što ne može biti siguran. Ništa nije kakvim se čini.
Njegovo veličanstvo skladište
Primjeri? Evo, do prije 30 mjeseci sasvim smo ozbiljno preispitivali opasnosti koje nosi izgledna deflacija: očekivanja potrošača da će cijene padati, pa se onda odgađa kupnja, pa slabi potražnja, pa bi mogla doći recesija. Danas, kad se svijet suočava s inflacijom koja nije zabilježena par desetljeća, strahovi od deflacije izgledaju smiješni.
Do prije samo 30 mjeseci još je prevladavalo stajalište opće, političke, pa i velikog dijela ekonomsko-poslovne javnosti, globalno i lokalno, da se samo luzeri bave biznisom sa sirovinama. Jer, profiti su u finalnim proizvodima visoke složenosti i posljedično velike dodane vrijednosti. U kratko su vrijeme, međutim, oni koji mogu isporučiti bilo koju sirovinu, rudnu, poljoprivrednu ili bilo koju drugu, postali kraljevi. Dojučerašnji pobjednici stoje u redu pred vratima dobavljača. Usput razmišljajući kako da skrate dobavne lance. Gdje je ono onaj rudnik kvarcnog pijeska koji je zatvoren u pretvorbi kao nerentabilan? U Lipiku? Pa daj da se dogovorimo kako ga opet otvoriti!
Do jučer je kod nas postojalo uvjerenje da državne investicije ne mogu biti uspješne. Kad ono, sada slavimo LNG terminal na Krku, zbog kojega sljedeće zime možda nećemo imati veliku nestašicu plina. Dobro, to izvorno i nije bila genijalna ideja hrvatske vlade, nego su Ameri, možda i planirajući rat u Ukrajini, uz jako zavrtanje ruke ekipi iz Banskih dvora, svom energetskom biznisu omogućili pristupnu točku za isporuku 'nešto malo skupljeg' plina.
Primjer urušavanja godinama uhodanih i unosnih poslovnih modela je i suočavanje ovdašnjih turističkih djelatnika s nedostatkom sezonaca s jedne strane i neprihvaćanjem čak i viših primanja onih malobrojnih zainteresiranih mogućih sezonaca. Možda se, ako Europom zavlada neka teška recesija pa na Zapadu krene val otpuštanja, taj problem kratkoročno riješi sam od sebe. Ali dugoročno, svi koji misle da mogu tri mjeseca platiti sezonce, ostvariti veliki profit i da se to neće promijeniti, trebali bi dobro razmisliti.
Hibernacija sezonaca
Još nije izumljen stroj za hibernaciju ljudi, neizostavan u ZF filmovima o dugim svemirskim putovanjima. Možeš radniku dati dvije tisuće eura tri ljetna mjeseca, ali začudo, on je živ i preostalih devet mjeseci. Sagraditi vile, apartmane ili otvoriti sezonske restorane i očekivati da će biti sezonaca po Duhu Svetom, nije održiv model. To bi trebali biti obiteljski poslovi gdje su angažirane tri generacije. A ne da je ispod časti gazdinoj djeci čistiti apartmane, održavati bazene ili guliti krumpire u kuhinji.
A kad je već o turizmu riječ, žale se neki proizvođači s kontinenta da im trgovci i hotelijeri s Jadrana kupuju proizvode preko svake mjere, pa se može dogoditi da ljeti na kontinentu za domaću ekipu ne bude neke robe.
U ova luda vremena nije ludo zamisliti da carinik usred sezone zaustavlja automobil s obitelji iz Češke i pregledava gepek. Ako je gepek prazan, ako nema robe kupljene u Češkoj, turistima je zabranjen ulazak. Neće oni nama trošiti naše zalihe salama i pašteta. I još potražnjom dizati cijene nama domaćima. Smijte se, smijte, ali u ovim 'ludim 20-ima' nema tog scenarija koji nema izgleda biti ostvaren.