Hrvatske vode su za Ikair promet donijele rješenje kojim je izmijenjeno ono već prije doneseno. Tvrtka se žalila tadašnjemu Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, no s obzirom na to da ono nije donijelo nikakvu odluku, odlučila se na tužbu Upravnom sudu u Zagrebu
Ustavni sud donio je odluku u korist male tvrtke Ikair promet iz Zagreba prema kojoj je Visoki upravni sud dužan u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest mjeseci, računajući od objave odluke u Narodnim novinama, donijeti odluku povezanu s tužbom te tvrtke protiv Hrvatskih voda. U tom smislu Ustavni sud odlučio je da se zbog odugovlačenja spora Ikair prometu isplati primjerena naknada od 757 eura (5677,50 kuna).
Nije to neki iznos zbog kojega bismo pisali u novinama o tom slučaju. Uostalom, Ikair promet, koji se bavi čišćenjem zgrada i ureda, ima samo dva zaposlenika i (lanjski) prihod od 28.100 eura, ali i tako mala tvrtka može pokazati na svom primjeru kako je administracija spora. U ovom slučaju nije u pitanju samo povlačenje po sudovima. Štoviše, ako smijem tako reći, sud je određivao ročišta. Istina, sve se zapetljalo, ali spor s Hrvatskim vodama ne traje od 14. travnja 2021., kad je tvrtka podnijela tužbu Upravnom sudu u Zagrebu (u dvije godine prošla je i kroz ruke sudaca Visokoga upravnog suda), već otprije – od 18. travnja 2019., kad je počeo upravni postupak kojim su Hrvatske vode izmijenile već doneseno i pravomoćno rješenje svoga mjerodavnog tijela (od 25. siječnja 2018.) kojim je određena visina naknade za uređenje voda za prostor kojim se koristi Ikair promet. Dakle, Ikair promet očito je prihvatio rješenje iz 2018., a žalio se na rješenje iz 2019. kojim je izmijenjeno ono od godinu dana prije, i tom je izmjenom, smatraju u toj tvrtki, Hrvatskim vodama preplaćen iznos od 206,75 eura (1550,61 kunu) koje traže da im se vrati sa zateznim kamatama.
Tko tu koga…
Dva mjeseca nakon izmijenjenog rješenja, u travnju 2019., tvrtka je podnijela žalbu Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, Upravi vodnoga gospodarstva i zaštite mora. Međutim, u Ministarstvu ništa nije odlučeno, a godinu i pol nakon podnošenja žalbe, dok je još trajao žalbeni postupak, Hrvatske vode donijele su 1. studenoga 2020. novo rješenje u kojem ono prvotno (od 25. siječnja 2018.) ukida (dakle, nije izmijenjeno), valjda želeći dati pravni temelj za ono naknadno doneseno rješenje na koje se Ikair promet žalio. No i na takvo se rješenje žalio 19. siječnja 2021., ali budući da mjerodavno ministarstvo nije odlučilo o žalbi u zakonskom roku, tvrtka se odlučila obratiti Upravnom sudu.
E, mili moj čitatelju, priznajte da niste odmah ‘pohvatali‘ koja su sve rješenja donesena. Nisam ni ja, ali pročitao sam nekoliko puta da bih shvatio jer sam morao ipak opisati onaj dio priče (upravni postupak) zbog kojega je sve i počelo. Slično se događalo na sudu, ova odluka pa ona, ali Upravni sud barem je nešto radio. Ministarstvo ništa, odnosno administracija je šutjela.
Nemam pojma tko tu ima pravo niti se svrstavam na stranu Ikair prometa ili Hrvatskih voda. O tome neka odluči Visoki upravni sud. Ali on je smatrao da je Ikair prometu onemogućeno suđenje u razumnom roku, uzimajući u obzir ne samo vrijeme potrošeno na sudske postupke (koji, prema mome mišljenju, ne izgledaju kao ekstremno odugovlačenje) nego i ono od početka upravnog spora, a to je travanj 2019. godine.
Ja i Ustavni sud
Često na to zaboravimo kad se nešto pokrene na upravnim sudovima, jer tužiti neko državno ili javno tijelo upravnom sudu zapravo znači da je prethodno izgubljeno vrijeme na upravne postupke. K tome, vjerujem, za tvrtku nema ništa gore nego kad administracija šuti, zbog čega je primorana pravdu potražiti na upravnom sudu.
Tako razmišljaju i u Ustavnom sudu. Prema mome skromnome mišljenju, to je ispravno razmišljanje. Naime, da bi se građani i tvrtke zaštitili od dugotrajnih sudskih postupaka, (članak 29., stavak 1. Ustava koji to jamči), u obzir treba uzimati razdoblje trajanja upravnog spora zajedno s razdobljem trajanja prethodnog upravnog postupka u istoj upravnoj stvari, s tim da se ono računa od dana kad je spor nastao.
Kao što sam naveo, to je logično stajalište, no nevjerojatno je kako naša administracija može zakomplicirati tako jednostavne odluke i pritom od novca poreznih obveznika isplatiti odštetu zbog dugotrajnosti postupka. 
POST SCRIPTUM
Kad govorimo o šutnji administracije, ponovit ću što sam već naveo onomad u ‘Pravdi‘. Treba uvesti drukčije pravilo: ako administracija šuti, onda se žalba priznaje kao osnovana i poništava se prethodna odluka nekog tijela. Istina, tu može biti korupcije (primjerice, korumpirani službenik može namjerno odugovlačiti s odlukom jer je prethodna bila utemeljena na propisima, što ide u korist tvrtki koja ih krši), ali šteta je manja od one koju tvrtke i građani trpe zbog odugovlačenja.