Pravda za sve: Izmjene Zakona o DSV-u neće mnogo značiti, potrebna je minireforma

Na stranici e-Savjetovanja ponuđena je javna rasprava o izmjenama i dopunama Zakona o Državnome sudbenom vijeću (DSV). Predlažu se neke novine u izboru članova tog tijela, ali ja sam se odmah sjetio riječi dr. sc. Alana Uzelca, profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu s kojim sam jesenas imao intervju. Prema onome što je on tada rekao, čini mi se da stručnjaci uzalud pišu te izmjene i dopune. Inače volim razgovarati s pametnim ljudima, a jedan je od njih i profesor Uzelac s kojim sam baš ugodno čavrljao tog dana tijekom intervjua. Osim što je teorijski potkovan, treba napomenuti da je i sâm jedno vrijeme bio član DSV-a. Zato nije zgorega podsjetiti na dio tog intervjua u kojem je govorio o DSV-u. Kad sam ga pitao što je problem s Državnim sudbenim vijećem, rekao je da je to važno tijelo ustavno definirano tako da u njemu većinu imaju suci (njih sedam) uz po dva sveučilišna nastavnika i saborska zastupnika. On smatra da takvo zakonsko rješenje 'na neki način potiče zatvaranje sudstva i njegovo odvajanje od društva'. Zanimljivo je to tumačenje, posebno u kontekstu percepcije javnosti o stvaranju sudačke kaste u društvu koja gotovo da ne snosi odgovornost za posao koji radi.

Golemi posao

Uzelac kaže da je sudjelovanje članova DSV-a koji ne dolaze iz sudačkih krugova marginalno, što je i sâm iskusio dok je bio član, no problem je zapravo mnogo dublji, rekao je tada. Zbog toga se bojim (ako to mogu reći kao pravni laik) da izmjene i dopune koje će nastupiti neće donijeti mnogo napretka u DSV-ovoj efikasnosti, a to znači ni boljem izboru sudaca na sudačke funkcije ni boljem izboru članova i predsjednika DSV-a. Zapravo je problem izbora članova DSV-a marginalan u usporedbi s problemom što to tijelo u današnjim okolnostima ne može svoju funkciju izvršavati onako kako bi trebalo. Cijeli je sustav DSV-a potkapacitiran i teško može biti uspješan pa taman da se sastoji i od trusta mozgova. Naime, podsjeća u intervjuu Uzelac, DSV za upravljanje pravosudnim sustavom zapravo ima veće ovlasti od resornog ministarstva: bavi se imenovanjem, napredovanjem, razrješivanjem, premještajima i stegovnom odgovornošću sudaca i predsjednika sudova, sudjelovanjem u izradi propisa o sudbenoj vlasti, reformom pravosuđa, edukacijom sudaca, imovinskim karticama i provjerama sudaca te nizom drugih aktivnosti. To je golem posao za takvo tijelo i, da bi se obavio, članovi bi, ako ne cijeli svoj radni angažman, onda barem većinu njega, trebali posvetiti tom poslu. No 'kod nas je DSV sastavljen od jedanaest amatera', reče mi on, pri čemu nije mislio na to da su članovi neznalice, nego da su u njemu osobe 'koje se veći dio tjedna bave drugim poslom i u prosjeku jednom tjedno zasjedaju i rješavaju sva navedena bitna pitanja kao delegati pojedinih profesionalnih grupacija'. I nestručnjaku poput mene to je jasno jer nema šanse da se ljudi uza svoje stalne poslove maksimalno angažiraju još i u radu DSV-a, pa čak i da je riječ, kao što sam naveo, o trustu mozgova.

Nije to još sve

Međutim, problem je još veći jer, kaže profesor Uzelac, 'profesionalnih zaposlenika DSV-a samo je pet-šest, i to samo za tehničke i administrativne poslove'. Prema njegovu mišljenju, trebalo bi angažirati stotinjak visokostručnih suradnika organiziranih u više pomoćnih tijela. 'Tek bi tada', smatra, 'imalo smisla da članovi DSV-a daju smjernice, a profesionalci odrađuju svoj dio sprječavajući da se dogode incidenti i pogrešno primijene pravila, čega je u prošlosti bilo dosta'. Profesor je jasno detektirao gdje je, zapravo, problem rada DSV-a, koji funkcionira onako kako funkcionira, a k tome ni ustavno nije odgovoran za svoj rad i efikasnost pravosuđa. Evo, to je razlog da, kad sam naišao na Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o DSV-u, još jednom podsjetim na riječi poštovanoga profesora Uzelca. Dakle, kad je riječ o DSV-u, potrebna je, da tako kažem, minireforma koja će biti važan korak prema poboljšanju našeg pravosuđa. L