Znam da nisu originalni počeci: ‘A onda je zazvonio telefon...‘ Ali toga produljenog ljeta 2005. zaista mi je iznenada zazvonio telefon. Ne sjećam se više je li mi glavnu poruku prenio Mišo ili Željko. Ali da, njih dvojica – Miodrag Šajatović Mišo i Željko Vukelić – pokretali su novi poslovni tjednik. Lider će se zvati. Željeli su da im budem kolumnistica. Ali ne, ja već godinama nisam bila u poslovnome novinarstvu, već u (vanjsko)političkome. No njima je u koncepciji nedostajala upravo politička kolumna prepoznatljivog autora. Ali kako, glavni urednik Mišo i ja različitih smo političkih pogleda? Nema veze, ja ću pisati iz svoje pozicije, argumentacija je važna. Pa onda – zašto ne? Poznavali smo se tada već gotovo dvadesetak godina, radili smo zajedno u ondašnjem Večernjem listu, izvrsno surađivali u trenucima koji su i za njih i za mene bili izazovni... Zašto ne sudjelovati u iskrenom pokušaju da se stvori nešto novo, ozbiljno, drukčije, nasuprot banalizaciji koja je postajala opći medijski trend?
Dva desetljeća prije
Tako je počela moja redovita tjedna ‘Politička sekcija‘ za Lider. Ovo je tisućita kolumna u nizu dugom više od devetnaest godina. I mene je iznenadila statistika, a još više pogled unatrag.
Kada smo počinjali, Angela Merkel tek je postala nova njemačka kancelarka, Vladimir Putin već je preuzeo sve konce u Rusiji, ali Zapad ga je doživljavao kao nužnoga ekonomskog stabilizatora bivše velesile s ponešto čvršćom, obavještajno treniranom rukom. Recep Tayyip Erdoğan postupno je učvršćivao vlast u Turskoj promičući islamističku agendu s pomoću neoosmanskog projekta. Na Zapadu su njegov islamizam doživljavali kao pjesnički izričaj, a njega kao političkog saveznika na Balkanu, osobito u BiH. Kina je zahvaljujući globalnoj liberalizaciji tržišta gotovo neopaženo ekonomski grabila naprijed, postajući povlaštena poslovna partnerica vodećih zapadnih zemalja. Busheva Amerika već je duboko zaglibila u intervenciju u Iraku, koja je postala početna točka novog vala destabilizacije Bliskog istoka i sjeverne Afrike, nije znala što dalje činiti s Afganistanom, ali širila je dojam uspješnih intervencija u novome globaliziranom svijetu, s SAD-om kao jedinom supersilom. Najpoznatiji politički maneken globalističkih agendi postao je britanski premijer Tony Blair. EU je postao pionirski projekt stvaranja postmoderne naddržave, EU federacije. Tako je mekanim, naoko nepolitičkim, sredstvima Zapad trebao naoko neprimjetno ovladati svijetom. Hrvatska je pak nastojala postati dio zapadnoga svijeta ulaskom u NATO i EU, u okolnostima koje su joj s jedne strane išle u prilog (otvorenost prema proširenju), a s druge su joj strane globalističke agende bile zapreka (pokušaj stvaranja zapadnobalkanske naddržave).
Dva desetljeća poslije globalistički je projekt mrtav. Kina je posvuda. Putin je u Ukrajini, ‘ruski svijet‘, ali i regionalni ‘srpski svet‘, teži ekspanziji. Iran nastoji preuzeti kontrolu nad Bliskim istokom. Erdoğan kontrolira sigurnost Europe. Politika Angele Merkel pokazala se kao jedan od najtežih europskih promašaja. Zapad predvođen SAD-om nastoji se oporaviti od poraza u vlastitoj igri i ostati jači partner u novoj velikoj utakmici protiv ojačalog i sve ujedinjenijeg Istoka. Hrvatska je, u posljednji trenutak, ipak uspjela prijeći na zapadnu stranu, onu na kojoj jedino ima perspektivu...
Jedno neispunjeno obećanje
Svi ti procesi zabilježeni su (i) u ovih tisuću ‘Političkih sekcija‘. A nerijetko su bili i anticipirani. Katkad prerano, pa je izgledalo kao pretjerivanje, čak politički nekorektno. O promašajima neki drugi put... Lider je opstao – zahvaljujući (i) novim ljudima i novim generacijama koje ga danas vode, novom ustrojstvu i novim projektima, upravo zato što su ljudi koji ga čine i stvaraju prepoznavali procese i trendove, prilagođavali im se i bili spremni učiti, mijenjati se i rasti, a onda i stvarati trendove u svome području djelovanja. Zato što su poštovali svoje čitatelje i suradnike. I, nije nevažno, zato što su uspjeli međusobne razlike pretvoriti u zajedničku prednost. Samo jedan osobni primjer: u tih tisuću kolumni Mišo kao glavni urednik i ja kao kolumnistica uopće se nismo uspjeli baš ozbiljno posvađati, međusobnim razlikama usprkos. Tek tri-četiri nesuglasja uz razmjenu argumenata u povišenom tonu i dogovorni prekid vatre. O. K., još mu dugujem kolumnu na temu što bih ja učinila da sam premijer(ka). I nikako da mu objasnim da to nije moj posao i moja perspektiva sagledavanja problema. Možda zaboravi.