Izvoznici su naviknuti da im za dobre rezultate ni politika ni opća javnost ne odaju priznanje. Ali da će ih se ignorirati čak i kad bi ih se zbog pada od pet posto moglo kritizirati?! Nastavak zanemarivanja zbilja boli
Ima obitelji u kojima se roditelji, svjesno ili nesvjesno, različito odnose prema djeci. Jedno je dijete miljenik. Kad kući iz škole donese peticu, to je razlog za slavlje. Kad se miljeniku omakne loša ocjena, roditeljske emocije opet su na najjače. Kreće angažman kako pomoći. Novac za instrukcije nije u pitanju. Istodobno, kada drugo dijete kući donese peticu, to se i ne primijeti. Čak se ignorira i kad iz škole dođe sa slabom ocjenom. Zanemareno dijete ne smije se nadati pohvali. Čak ni pokudi.
Postoje i društva koja na gotovo identičan način tretiraju pojedine gospodarske djelatnosti. To je i hrvatski slučaj. Dijete miljenik nad čijim se rezultatima strepi jest turizam. Slavi se dobra sezona, brine se ako se izbroji manje turista nego lani. Dijete koje se ignorira jest industrija i njezina glavna ocjena u ‘školi‘ – izvoz.
Dok su izvoznici u cjelini proteklih godina s međunarodnih tržišta donosili petice u obliku dvoznamenkastih stopa rasta, to se nije slavilo. Čak i sada kada je zbog usporavanja, pa i pada BDP-a na glavnim izvoznim tržištima hrvatski izvoz na godišnjoj razini pao za oko pet posto, ignoriranje se nastavlja. Da se u javnosti bar pojavila ljutnja na prosječnog izvoznika. Ali nije. Izvoznici i izvoz ne zaslužuju čak ni ‘hejtanje‘ po društvenim mrežama. Važnija je cijena kuglice sladoleda.
Pad broja narudžbi
Kad bi se javnost, od političke do opće, zainteresirala za industriju i izvoz, pokazalo bi se da je pad od pet posto (da ne idemo u detalje o strukturi) zapravo odličan rezultat. Hrvatski izvoznici (16 posto aktivnih tvrtki) u cjelini se zapravo odlično nose s padom potražnje na glavnim izvoznim tržištima. Počevši od njemačkoga. Postoje tvrtke poput Končara koje su u velikom uzletu. U cjelini, koliko god samozatajni izvoznici ne kukali, pad broja narudžbi u mnogim je nišama velik. Vidi se to i iz završnih računa za 2023. Prihodi realnog sektora od prodaje porasli su za 14,5 posto, od izvoza samo za 4,5 posto (s 29 milijardi eura na 30,3 milijarde). Liderov analitičar Nikola Nikšić došao je i do podatka da je neto marža kod neizvoznika bila 6,1 posto, a kod izvoznika 5,1 posto. Ispada da su pametniji oni koji se drže domaćeg tržišta. Koji računaju na turiste, koji, kada dođu na Jadran, prihvaćaju svaku cijenu. I koji iskorištavaju pogodnost enormnog dizanja plaća u državnom sektoru kojim je premijer Andrej Plenković uoči parlamentarnih izbora išao udobrovoljiti taj dio glasačkog tijela. Onda su tu i tri milijarde eura besplatnog novca iz EU fondova koji se preko građevinarstva spusti u platežno sposobnu potražnju.
Društvo i njegovo političko vodstvo mogu se kladiti da će rijeke turista dolaziti svake godine i da će u sjedištu Europske komisije za koju godinu opet izmisliti neki plan oporavka i otpornosti te da će taj model rasta trajati. Mogu ignorirati signale da je svjetski nekretninski balon pred pucanjem i da bi za dvije godine mogla grunuti neviđena recesija. Glava u pijesku legitimna je strategija. Demokracija je, uostalom, pravo većine da bude i u krivu.
Mudra bi društva, međutim, obratila bar malo pozornosti na zanemareno, samozatajno ‘dijete‘. Na industriju i njezin izvoz. Kad jednoga dana zagusti, bit će pitanje što to Hrvatska ima za razmjenu s drugim nacionalnim ekonomijama. A onda će biti bitno što se u Hrvatskoj proizvodi, a treba drugima.
Dajte bar za sajmove!
Na ovotjednoj, 11. Liderovoj konferenciji ‘Pametni znaju čemu služi izvoz‘ pokazalo se da mnogi izvoznici pate, ali zapravo su u dobroj formi. Čak 70 posto novca za istraživanje i razvoj unutar realnog sektora ulažu upravo izvoznici. Nisu oni naviknuti na pomoć. Ali globalno su na djelu velika preslagivanja. Deglobalizacija uzima maha. Opasnost je u padu međunarodne razmjene. Pedeset posto izvoznika tvrtke su u stranom vlasništvu. Često je riječ o onima koje imaju pogone u više zemalja. U nekom trenutku trebat će donijeti odluke u kojoj zemlji ugasiti kapacitet. Bitno je da to ne bude u Hrvatskoj.
Da se to ne bi dogodilo, hrvatska vlada mora hitno početi kopirati ono što rade u susjednim zemljama. Ne može se očekivati da će se u sljedeće četiri godine formirati ministarstvo industrije, ali nezahtjevni izvoznici bili bi zadovoljni da im vlast omogući besplatne nacionalne štandove na važnim sajmovima. Kakvi se godinama osiguravaju za turizam.
Svi su izgledi da će zanemareno ‘dijete‘ to i ostati. Iz Banskih dvora treba očekivati nastavak kurtoaznih poruka izvoznicima u stilu: ‘Želimo da pridonesete našem međunarodnom pozicioniranju, našem gospodarskom rastu, većoj zaposlenosti i kvaliteti života građana.‘