Vlasnici i menadžeri tvrtki, kad završi siječanjska depresija, u veljači bi ipak trebali proigrati scenarije što bi za njihov poduzetnički pothvat značilo širenje ratnih sukoba na EU. Nije, ali moglo bi se, zlu ne trebalo, pokazati korisnim. Kako ono ide? Radimo kao da će sto godina biti mir, a pripremajmo se kao da će sutra biti rat
NATO-ovi čelnici i europski ministri obrane baš se trude i inače depresivan siječanj učiniti još depresivnijim. Njemački ministar obrane Boris Pistorius izjavio je da, ‘iako ruski napad za sada nije vjerojatan, naši stručnjaci očekuju da bi u pet do osam godina to moglo biti moguće‘. Švedski vrhovni zapovjednik, general Micael Bydén pozvao je Šveđane da se mentalno pripreme na rat. A šef NATO-ova Vojnog odbora Rob Bauer pozvao je na ‘transformaciju NATO-a u savez koji je spreman za vođenje rata‘.
Za poslovnu zajednicu u Hrvatskoj posebno je zanimljiv njegov poziv javnom i privatnom sektoru na Zapadu ‘da se pripremi na razdoblje u kojem se bilo što može dogoditi u svakom trenutku, uključujući rat‘.
I bez poruke ‘privatnom sektoru na Zapadu‘ poduzetnici i menadžeri ne mogu ignorirati pogoršanje svjetske sigurnosne situacije i zveckanje oružjem na sve strane. Prije svega jer ne mogu ne biti zabrinuti za svoje obitelji. Uspješni članovi biznis-zajednice ne bi bili uspješni da nisu sposobni iščitavati signale. I uzimati ih ozbiljno. To čine cijeli poslovni život. Mogu sagledati moguće makroscenarije i mikroscenarije.
Ni s kim iskreno
Čak i ako su poruke koje šalju vodeći ljudi NATO pakta namjerno pojačane – i, među ostalim, služe za odvraćanje mogućih neprijateljskih napada – kako futurolozi to čine, uvijek treba razraditi najgori mogući scenarij. A u ovom slučaju to je napad Rusije na neku članicu NATO-a. Ili napad nekih budućih ‘sila osovine‘ na Zapad.
Kad je o političkoj razini riječ, politolozi, psiholozi i sociolozi trebali bi vidjeti kolika je mogućnost kolebanja u hrvatskom društvu pripadnosti Zapadu, EU-u i NATO-u ako zagusti. Čini se da tu nema dileme. Hrvatska je članica EU-a i NATO-a. Zna se na kojoj smo strani. Ali, je li to baš tako jednoznačno?
Iznenađujuće je koliko često u neformalnim razgovorima čovjek može prepoznati stajalište da bi, ako zagusti, trebalo ipak vidjeti na koju se stranu svrstati. Jedni nemaju ništa protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina, drugi gledaju malo dalje i misle da bi bilo dobro prikloniti se Kini. Treći bi ono starodubrovačko ‘ni s kim iskreno‘ – pa bi da sjedimo na tri stolice istodobno.
Povijest nudi niz primjera u kojima su zajednice u kojima je prevladalo olako prelaženje iz kluba u klub nakon nekad i samo nekoliko godina platile visoku cijenu. Da ne idemo u detalje. Tema bi se mogla opisati i kao želja dijela zajednice da uvijek ima neku moćnu silu s kojom bi se potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju. Najgore bi bilo pitanje prijelaznog roka ne otvoriti kao legitimnu temu. Zato da bi se silom argumenata danas, a ne argumentima sile sutra, dokazalo što je ispravno i u najboljem interesu Hrvatske.
Iskustvo ratne ekonomije
Potreba da se javni i privatni sektor pripreme za moguća ratna zbivanja trebala bi biti jednostavniji zadatak. Sreća je u nesreći za Hrvatsku što dio ljudi koji su još aktivni u državnom aparatu i biznisu ima iskustvo snalaženja u ratnim okolnostima. Uz pravodoban odabir kvalitetnih kadrova i savjetnika i volju da se proigravaju scenariji i na papir uobliče planovi moglo bi se definirati kako da se izvanredna situacija, dogodi li se, prebrodi što efikasnije i uza što manje žrtava.
Krene li se tim smjerom, a u nadi da rata ipak neće biti, korist bi bila da se napokon napravi kvalitetna input-output analiza hrvatske ekonomije. Nije tu riječ samo o popisu u kojim smo proizvodima samodostatni. Važniji je popis proizvoda ili usluga koji bi se u (polu)ratnim uvjetima mogli monetizirati. Preciznije, trampiti za proizvode koji se proizvode u zemljama saveznicama. Pa je pitanje bi li se, primjerice, kapaciteti apartmanizirane obale mogli monetizirati. Na klasične bi se turiste teško moglo računati, ali na izbjeglice iz EU-a… Takvih iskustava ima.
Kad je o razini tvrtki riječ, vlasnici i menadžeri, kad službeno završi siječanjska depresija, u veljači bi ipak trebali proigrati scenarije što bi za njihov poduzetnički pothvat značilo širenje ratnih sukoba na Europsku uniju. Nije to promišljanje ugodno za bavljenje njime, ali moglo bi se, zlu ne trebalo, pokazati korisnim u nekom trenutku. Kako ono ide? Radimo kao da će sto godina biti mir, a pripremajmo se kao da će sutra biti rat.