Od listopada do siječnja zagrebački gradonačelnik ukinuo je mjeru roditelj-odgojitelj, doveo nove direktore, riješio žičaru, progurao proračun, najavio otpuštanje 500 ljudi i otvorio put za gradnju novoga Dinamovog stadiona. Da je CEO u nekoj tvrtki imao takvo tromjesečje, sigurno bi dobio dobru ocjenu
Početkom listopada prošle godine zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević priznao je svoj kardinalni kadrovski promašaj i ekspresno smijenio Nikolu Vukovića i Antu Samodola iz Uprave Zagrebačkog holdinga. Početkom siječnja ove godine Tomašević je u javnost pustio najavu da je na putu da s Dinamovim čelništvom dogovori gradnju novog stadiona na Maksimiru.
Bez obzira na to što će se u budućnosti događati s karijerom čelnika platforme Možemo!, ta tri mjeseca mogu se nazvati 'medeno tromjesečje'. Odluke koje je sa suradnicima donosio u proteklih 90 dana protivnici i nesimpatizeri ne uspijevaju ozbiljnije dovesti u pitanje. Ako je suditi prema tom tromjesečju, Tomašević se počeo transformirati iz neiskusnoga političkog alternativca u obećavajućeg političara-menadžera. To što upravo u ta tri mjeseca pada rejting platforme Možemo!, koliko god izgledalo kontradiktorno, zapravo je argument da čelnik platforme u prvoj godini mandata vuče dobre poteze.
Zakucavanje stadionom
Smjenom neadekvatnih kadrova koje je postavio na čelo Holdinga Tomašević je pokazao da je spreman priznati svoje promašaje i brzo donositi teške, ali nužne odluke. Usudio se pokrenuti ukidanje mjere roditelj-odgajatelj. Krizu globalnog otpada još nije riješio, ali je otpad više-manje sklonio s ulica. Smijenio je većinu vodećih kadrova po podružnicama Holdinga. Uspio je ishoditi promjenu pravilnika, pa je nesretna nova sljemenska žičara dobila potrebne papire. Objavio je da će otkaze dobiti petstotinjak prekobrojnih zaposlenika Zagrebačkog holdinga. A onda je krokodilske suze istih onih koji su godinama rigali vatru na uhljebe, a sada zdvajaju nad njihovom hudom sudbinom, zakucao najavom da će prostor maksimirskog stadiona dati GNK Dinamu na 99 godina. Koga više, pred slikom novog stadiona, briga za otpuštanje dijela nagomilanog ljudstva u Holdingu…
Ako se bar na trenutak makne u stranu volim/ne volim pristup, vjerojatno je da bi većina poduzetnika i menadžera bila spremna priznati da bi neki novi CEO, da je u korporaciji u tri mjeseca povukao slične poteze, zaslužio visoku ocjenu. Odrađeno je financijsko restrukturiranje (uz očiti blagoslov premijera Plenkovića). Usvojen je proračun za 2022. godinu. Tu je i kadrovsko restrukturiranje. Pa onda organizacijsko restrukturiranje (smanjivanje gradskih ureda s 27 na 16). Gotovo kao da se radi po nekom udžbeniku iz poslovne škole.
Naravno, 'medena tromjesečja' teško se mogu ponavljati. Ali ovo dosad, ako se izuzme već iritantno soliranje prema javnosti (krajnje je vrijeme da vodstvo Holdinga progovori), nije razočaravajuće.
Zašto je ova tema važna za poslovnu zajednicu? S jedne strane, Grad Zagreb i njegov holding veliki su naručitelji poslova i bit će važno ako se uspostavi pošteno tržišno natjecanje u postupcima javne nabave. Možemo samo zamisliti sve vrste pritisaka onih koji bi ostali u povlaštenom položaju i onih koji bi ih zamijenili u povlaštenim položajima.
S druge strane, što je možda i važnije, 'školovanje uz rad' čelnika platforme Možemo! daje bar nekakve izglede da se na sljedećim nacionalnim parlamentarnim izborima pojave kandidati s drugačijim CV-jem od dosadašnjih.
Treba to monetizirati
Ako već nema izgleda da se ni nakon četvrt stoljeća na čelu vlade pojavi ozbiljan poduzetnik ili menadžer, bilo bi dobro da se na političkoj sceni za mjesto premijera pofajtaju mlađi političari, dokazani kao uspješni i pošteni gradonačelnici.
Voditi veliki grad poput Zagreba, Rijeke, Osijeka ili Splita najbliže je ulozi CEO-a u nekoj većoj korporaciji. Gradonačelnicima je lakše jer imaju sigurne izvore prihoda, ali zato imaju nezgodniju vlasničku strukturu koju treba zadovoljiti (ekipa iz vlastite stranke plus glasači različitih fela).
Račan, Sanader, Kosor, Milanović, Plenković… ne samo da nisu bili u biznisu nego nisu pekli zanat ni kao gradonačelnici. Kad se bolje promisli, nisu se prije okušali ni kao ministri. Vodili su stranku, doduše, ali to ipak nije razina vođenja grada ili ministarstva.
Nastavi li se Tomislav Tomašević razvijati kao gradonačelnik (a kao političar uspije svoje platformske 'rogove u vreći' ustrojiti u modernu političku organizaciju), bit će zanimljivo kako će reagirati glasači. Kod Tomaševića, zasad, nema lošeg populizma. Ako ne uspije monetizirati takav pristup, bit će to dugoročni signal da ovom društvu zapravo ne treba suština, nego ga se može vozati plitkim političkim forama i ziheraškim politikama fake reformi.