Mladim generacijama obećava se priuštivo stanovanje, četiri radna dana u tjednu, rad od kuće, biranje kod koga će, kako i za koliko raditi. Ako ne žele raditi, bit će uveden temeljni dohodak za sve. Stvarnost je, međutim, sve suprotnija, pa nije čudna epidemija depresije
Mlade obitelji i pojedinci moći će kupovati stanove po priuštivoj cijeni kvadrata. Dok se ne odluče za kupnju nekretnine, imat će mogućnost biranja podstanarskog smještaja, opet po priuštivoj cijeni. A umirovljenici i starije osobe imat će bitno kvalitetniji život i položaj u društvu.
To proizlazi iz najave premijera Andreja Plenkovića s posljednje sjednice Vlade prije ljetnog odmora. Kad se tome pridodaju globalne najave da će umjetna inteligencija i roboti osloboditi ljude od napornih poslova, da će oni koji budu htjeli raditi imati najviše četiri radna dana u tjednu, a da će svima, radili ili ne, biti zajamčen takozvani temeljni dohodak, ispada da smo, ekonomski gledano, na korak do društva koje je u svom čuvenom djelu ‘Utopija‘ zamislio engleski filozof Sir Thomas More. A onda razrađivali mnogi drugi, uključujući i socijaliste-utopiste.
Pumpanje optimizma
Političko i tehnološko pumpanje optimizma da smo na korak do idealnog, jedan je od razloga što kod mlađih generacija izrazito raste broj anksioznih, depresivnih i kako se to već stručno kaže, ljudi. I što je tako mnogo onih koji su u sudaru sa stvarnošću izgubili ambicije. Razlika između obećanja koje nude političari i tehnološki gurui s jedne i stvarnosti s druge strane odavno nisu bile veće. Što zbunjuje i frustrira. Ta spoznaja, istina, ne može praktično pomoći poduzetnicima i menadžerima koji čupaju kose zbog ponašanja velikog dijela mlađih zaposlenika. Ali im bar može objasniti zašto ih je dopalo upravljanje, u mnogim slučajevima, teškim pojedincima i skupinama.
Pogledajmo nekoliko generacija unatrag. Ekipa rođena 30-ih godina prošlog stoljeća, ako je preživjela Drugi svjetski rat, u radno doba ušla je u vrijeme poslijeratne obnove i industrijalizacije. I velike seobe iz sela u gradove. Ono što im se generacijski u stvarnosti dogodilo nadmašilo je njihova očekivanja.
Djeca te generacije, rođena 50-ih godina 20. stoljeća, odrastala su u uvjetima zrelog socijalizma. S čežnjom su gledala potrošačko obilje na Zapadu, ali, iskreno, nisu imala velika očekivanja. Nije se dalo naslutiti da socijalizam neće potrajati do godina kada će oni u mirovinu. Od socijalizma se nije mnogo očekivalo, pa i razočaranja nisu bila velika.
Onda je došla tranzicija. Povratak iz socijalizma u kapitalizam. Možda je na početku, 1990. bilo velikih očekivanja. Mnogi su se nadali brzom bogaćenju na burzi kapitala ili osnivanjem vlastita poduzeća. Došao je, međutim, rat. Očekivanja generacije rođene 80-ih svela su se doslovno na preživljavanje. A kako se pretvorba odvijala paralelno i kako se ubrzo vidjelo da je namještena za novopečenu, politički podobnu elitu, ekipi iz 80-ih sve je bilo jasno. Opet su očekivanja bila mala, pa razočaranja nisu mogla biti prevelika.
Izgubljeni milenijci
Zatim je u svijet rada zakoračila ekipa rođena na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće. Rat je odavno završio, Hrvatska je postala članica EU-a, počelo je stizati veliki novac iz fondova EU-a. Država je ušla u šengenski prostor, a kunu je zamijenio euro. Iz Banskih dvora su garantirali godine ‘meda i mlijeka‘. Milenijci su s pravom povisili svoja očekivanja. Kao ni jedna od prethodnih generacija. Još kad su shvatili da je potražnja za zaposlenicima velika, a da na tržištu rada vlada nestašica, mnogi su postali sigurni da će tu savršenu kombinaciju moći brzo monetizirati. Neki su, naravno, uspjeli. Većina nije. Plaće su im rasle, selili su se od poslodavca do poslodavca, postavljali su svoje uvjete… A na kraju se pokazalo da si ne mogu priuštiti podstanarstvo a da ne žive na kruhu i pašteti. A da im je kupnja stanova po cijenama koje su odletjele u nebo sasvim nedostižan cilj. Prizemljenje je traumatično. Čak ni varijanta odlaska u razvijene zapadne zemlje nije se pokazala dobitnom kombinacijom. I ondje su podstanarstva i stanovi postali dramatično skupi.
Sad im političari, poput naših iz Banskih dvora, najavljuju da će riješiti problem. Što izaziva još veće frustracije. Svaki put kad je trust mozgova iz vlade počeo spašavati mlade generacije, rezultat je bio suprotan od očekivanog. Pa se došlo do rezignirajuće molbe milenijaca: ‘Molimo, nemojte nam pomagati!‘
Na početku su spomenuti i umirovljenici. Rješenje za njih najavljuje se za tri godine. Do tada će ih oko 150 tisuća otići s ovog svijeta. Ali, to su generacije koje ionako nisu imale velika očekivanja.