Inflacija i nestašica robe podsjećaju na iste pojave u socijalizmu prije 40 godina. I ovaj put, samo u okviru kapitalizma, globalno se upumpavanjem abnormalnih količina novca pokušava odgoditi recesija. Smithova ‘nevidljiva ruka‘ putem inflacije šalje upozorenje
Što ti je život. Počneš pisati o ekonomiji u omladinskim novinama kao apsolvent ekonomije 1981. i glavne su ti teme, u tadašnjem socijalizmu, inflacija i nestašice robe. Pišeš, pišeš... četrdeset godina i onda se 2021. uloviš da su opet glavne ekonomske teme, ovaj put u kapitalizmu, inflacija i nestašice.
Ako globalno potraju pritisci na rast cijena i nestašica repromaterijala, dijelova, pa i finalnih proizvoda, više ne vrijedi jedno od jednostavnih objašnjenja razlika socijalizma i kapitalizma. Prema kojemu je u socijalizmu čovjek imao novca, ali za njega nije imalo što kupiti, a u kapitalizmu ima robe, ali mnogi nemaju novca da je kupe. Jer, evo u trećem desetljeću 21. stoljeća novca u različitim kanalima ima na bacanje, ali sve teže je doći do proizvoda.
Ako stanem – padnem
Buđenje inflacije i, kako se to eufemistički kaže, poremećaji u lancima dobave, nisu samo posljedica pandemije koronavirusa. Uzroci su dublji i eskalirali su neviđenim tiskanjem novca i povećanjem dugova u svijetu nakon financijske krize 2008. godine. To što su globalne neravnoteže sada izbile na površinu osveta je čuvene 'nevidljive ruke' koju je kao metaforu u 'Bogatstvu naroda' 1776. predstavio Adam Smith.
Osjetljivo je spominjati 'nevidljivu ruku' tržišta jer je ona centralno božanstvo liberalnih i neoliberalnih ekonomista, koji bi sve prepustili tržištu. I otvara beskonačnu raspravu. Poput one treba li se ili ne treba cijepiti. Rasprava o odnosu državnog ublažavanja dijela sirovih posljedica 'nevidljive ruke' traje čitavo stoljeće. Za ovu priliku tek priznanje da kad se pretjera s pokušajima da se osnovni ekonomski, tržišni (recimo da su prirodni) zakoni suzbiju, onda 'nevidljiva ruka' uzvrati udarac.
To se upravo događa. Ima tome četvrt stoljeća kako je Miroslav Kutle izrekao čuveno: 'Ako stanem – padnem.' E tako su danas centralni bankari širom svijeta, od američkog FED-a, preko Europske centralne banke, zarobljenici desetogodišnje prakse da se recesija odgađa. Upumpavanjem abnormalnih količina ni iz čega stvorenih i plasiranih milijardi dolara ili eura. Samo naivci vjeruju da će se centralni bankari usuditi dizati kamatne stope koje bi izazvale rušenje globalne kule od karata. Američka ministrica financija Janet Yellin tvrdi: 'Ne trebamo se brinuti zbog duga.'
No, 'nevidljiva ruka' naljutila se i šalje upozorenja. Ne može se proizvodnja povećavati tempom koji diktira tiskanjem novca napuhana potražnja. Ne može se iscrpiti neograničena količina sirovina u kratkom roku.
Kina kopira Hrvatsku?
Opće je mjesto da su nestašice mnogih finalnih proizvoda posljedica toga što dijelovi iz Kine ne stižu zbog manjka brodova za prijevoz. To je, čini se, tek dio istine kad je o Kini riječ. Dosta nezapaženo prošla je naznaka s posljednjega godišnjeg zasjedanja Komunističke partije Kine da maksimiranje izvoza više neće biti prioritet državne ekonomske politike. Da će se više ići u proizvodnju za zadovoljavanje domaćeg tržišta i poticanje osobne potrošnje.
Moglo bi se, uz malo zlobe, primijetiti da KP Kine kopira hrvatske kreatore ekonomskih politika, kojima je osobna potrošnja također važnija od izvoza. Jedina je razlika što hrvatsko unutrašnje tržište ima četiri milijuna potrošača, a kinesko više od 1,4 milijarde kupaca… Ako se vratimo mogućem zaokretu kineske ekonomske politike, sjena pada na od svih nas olako prihvaćenu udicu da su neugodna iskustva iz pandemije dobra prilika da se u Europi skrate dobavni lanci, da se u EU proizvodi ono što se uvozilo iz Kine. Što je lakše reći, a teže, pogotovo u kratkom roku, ostvariti. Taj koncept već se posprdno naziva 'balkanizacijom globalnih lanaca dobave' (Roubini).
Sve u svemu, 'vrč ide na vodu dok se ne razbije'. Ostaje slabašna nada da se još dugo neće dogoditi 'Minski moment' (iznenadni gubitak povjerenja u globalnu financijsku dužničku shemu).
Zemlje poput Hrvatske ne mogu utjecati na odluke svjetskih centara moći. Ali male zemlje trebaju se pripremiti na trenutak kad će doći osveta nevidljive ruke. Kad zagusti, najvažnije će biti što neka zemlja može ponuditi u zamjenu za robu koja njezinu stanovništvu treba u vrijeme krize. Ako, primjerice, plaće u EU dramatično padnu, štednja propadne, a dugovi dođu na naplatu, teško da će uplašeni i osiromašeni građani hrliti na godišnji na Jadran kao ove godine. Poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, dijelovi za postrojenja i drugi industrijski proizvodi bili bi poželjniji za trampu od deset dana boravka u apartmanu na Jadranu.